Bosna  i   Hercegovina

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE  

                USTAVNI  SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE  

 

Broj: U-27/15

Sarajevo, 23.03.2016. godine                                                                                       

 

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu  Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje  ustavnosti čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj 23.03.2016. godine,  donio  je

 

P R E S U D U

 

  1. 1.      Utvrđuje se  da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br.: 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

 

  1. 2.      Presudu objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

1. Podnosilac zahtjeva  i predmet zahtjeva

 

Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) dana 22.09.2015. godine podnio je  Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti člana 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (u daljem tekstu: osporene odredbe  Zakona).

 

2. Stranke u postupku

 

Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br.: 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao ovlašteni podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donosilac osporenog Zakona.

 

3.  Navodi iz zahtjeva

 

Podnosilac zahtjeva smatra da je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika zagarantovano članom II.A.2 (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom 1., Protokola 1., Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Podsjeća  na odredbu člana VII.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja glasi: „Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine i da u slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.“ S tim u vezi, u ovom slučaju, od velike važnosti su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, kao i odredbe drugih međunarodnih ugovora koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu potrebno je, na prvom mjestu, ukazati na odredbu člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije koja glasi: „Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.“


Evropski sud ima bogatu praksu u vezi sa zaštitom prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, te se ovo pravo u njegovoj praksi široko tumači i primjenjuje. U skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda, potraživanja iz radnog odnosa postavljaju se kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka, bilo da je riječ o poslovnim subjektima u stečajnom postupku, ili mimo njega. Riječ je o potraživanjima koja, prema praksi tog  suda, čine objekat zaštite u smislu Protokola 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, javna vlast dužna je da preduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plate) i drugih naknada koje pripadaju licima koja se nalaze u radno-pravnom odnosu. U pojedinim slučajevima, Evropski sud je obavezao javnu vlast da iz vlastitih sredstava namiri potraživanja zaposlenika iz radnog odnosa sa privatnim poslodavcem, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga što je javna vlast propustila da preduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene u radno-pravnom odnosu (slučaj  Zarkov protiv Srbije). Suprotno tome, javna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine arbitrarno se umiješala u odnose između stečajnog dužnika i njegovih zaposlenika na način da je članom 33. stav 2. osporenog Zakona ograničila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja iz radnog odnosa zaposlenika stečajnog dužnika.

 

Nesumnjivo je, da potraživanja iz radnog odnosa čine nesporni dio imovine lica koja se nalaze u radnom odnosu, uključujući i zaposlenike stečajnog dužnika u konkretnom slučaju, te je nesporno da u tim slučajevima postoji sasvim konkretno legitimno očekivanje lica u svojstvu zaposlenika na realizaciju potraživanja iz radnog odnosa. U tom kontekstu, nesporna je obaveza javne vlasti da osigura objektivnu mogućnost efikasne zaštite takve vrste potraživanja pod svim okolnostima, uključujući i okolnost nastupanja stečajnog postupka (slučajevi: Jovanović i drugi protiv Srbije, Mečava protiv Srbije, Zarkov protiv Srbije). Osporeni Zakon, koji je donesen 2003. godine omogućavao je zaposlenicima stečajnog dužnika ostvarivanje njihovog prava na imovinu u punom iznosu ugovorene, a neisplaćene plate za čitav period trajanja radno-pravnog odnosa unutar kojeg poslodavac nije izvršavao tu svoju obavezu. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku iz 2004. godine, bitno je ograničeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika. Zakonodavac je, na ovaj način, nelegitimnom intervencijom koja nema razumno opravdanje, ograničio pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika, i to po dva osnova: na prvom mjestu, ograničenje se tiče visine plata koje zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom postupku. Zakonodavac je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona oslobodio stečajnog dužnika obaveze da zaposlenicima isplati plate u prethodno dogovorenoj visini, odnosno u visini koja je bila utvrđena važećim ugovorom o radu, te je utvrdio pravo zaposlenika stečajnog dužnika na prijavu potraživanja u visini koja odgovara najnižoj plati, obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru za teritorij  Federacije BiH. Time je pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika ograničeno, ili može biti ograničeno, u budućim slučajevima otvaranja stečajnih postupaka za sasvim konkretan novčani iznos koji je jednak razlici između stvarno zarađene, odnosno prethodno ugovorene plate i minimalne plate za period od 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

 

Osim toga, kako se vidi iz osporene odredbe, zakonodavac je u ograničavanju legitimnog prava na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika otišao i korak dalje, te je vremenski ograničio pravo potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na posljednjih 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

 

Zakonodavac je pri tome posebno zanemario mogućnost, koju nije smio da zanemari, a koja je u većini slučajeva činjenica koja odgovara realnom stanju stvari „na terenu“, da su zaposlenici stečajnog dužnika uredno izvršavali svoje obaveze iz radnog odnosa definisane ugovorom o radu u periodu koji višestruko nadilazi period od 8 (osam) mjeseci propisan odredbom člana 33. stav 2. osporenog  Zakona, te da je riječ o stečenim pravima do čije realizacije nije došlo zbog neizvršavanja obaveza od strane poslodavca. U velikom broju slučajeva odgovorna lica koja su predstavljala i zastupala poslodavca u periodu prije otvaranja stečajnog postupka, a koje su uglavnom i vlasnici poslovnih subjekata u stečaju, svakim neisplaćivanjem plata nezakonito su uvećavale svoju imovinu upravo za iznos ugovorenih i zarađenih, a neisplaćenih plata te su, u skladu sa odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona, stekli mogućnost da imovinu stečenu na taj način neometano uživaju i dalje.

 

            U vezi sa prethodnim, vrijedi ukazati na član  6. stav 3. osporenog Zakona kojim je propisano: U pravilu smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.” Javna vlast kod normiranja prava zaposlenika u stečajnom postupku nije koristila termin "u pravilu", nego je nedvosmisleno, precizno i imperativno postavila granice u pogledu mogućnosti namirenja njihovih potraživanja na rok od 8 (osam) mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka, i to u visini minimalne plate. Suprotno tome, platežnu nesposobnost kao uzrok otvaranja stečajnog postupka javna vlast normirala je na pretjerano ekstenzivan način uvođenjem u legislativu odrednice "u pravilu". To znači da propisana obaveza pokretanja stečajnog postupka može, ali i ne mora da bude izvršena, te da i jedna i druga varijanta imaju uporište u Zakonu. Dakle, pokretanje stečajnog postupka, u kontekstu odredbi osporenog Zakona, ne predstavlja obavezu imperativnog karaktera nastupanjem propisanih okolnosti, odnosno platežne nesposobnosti, nego je to prepušteno slobodnoj procjeni ovlaštenih lica, što je u kombinaciji sa odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona imalo katastrofalne posljedice po prava zaposlenika poslovnih subjekata u stečaju, ali i po ukupan privredni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na isti način, članom 6. stav 4. osporenog Zakona predviđeno je da se može (ali ne mora) pokrenuti stečajni postupak i u slučaju prijeteće platežne nesposobnosti, te je i to stvar slobodne procjene i/ili konkretnih interesa ovlaštenih lica. To je etabliralo praksu višegodišnjeg poslovanja bez isplaćivanja plata i drugih naknada zaposlenicima, poreza i obaveza prema javnim fondovima, te drugih obaveza. Sve to je, u slučaju privatnih poslodavaca, rezultovalo nezakonitim uvećanjem njihove privatne imovine na naprijed opisani način, te iscrpljivanjem imovine poslovnog subjekta čija stečajna masa, u pravilu, ne može da podnese izmirenje nastalih obaveza u stečajnom postupku zbog navedenih razloga. Javna vlast je još u fazi legislativne aktivnosti propustila da preduzme sve neophodne mjere kako bi zaštitila Ustavom i Evropskom konvencijom (Protokol 1.) garantovana prava građana, u ovom slučaju pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika, a što je njena funkcija i prva ustavna obaveza. To je predstavljalo uzrok za daljnje zloupotrebe. U kontekstu navedenog, jasno je da nema razlike u pogledu obaveza privatnog i javnog poslodavca prema zaposlenicima u tržišnim uslovima privređivanja, ali je potpuno nejasna intencija zakonodavca, pogotovo kada je riječ o općem trendu privatizacije i registracije novih privatnih poslovnih subjekata u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine i cijeloj državi. Pri donošenju navedene sporne odredbe Zakona zakonodavac je također zanemario činjenicu da pravni sistem Federacije Bosne i Hercegovine, posebno radno-pravno zakonodavstvo ovog entiteta, reguliše obavezu isplaćivanja naknade za rad, plate zaposlenicima, postavlja kao imperativ za poslodavca. To proizilazi iz same prirode ovog odnosa, što nije potrebno posebno argumentovati. Suprotno ponašanje, odnosno zanemarivanje ove obaveze na strani poslodavca inkriminirano je i kao kazneno djelo, u skladu sa Kaznenim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine. Javna vlast, ne samo da nije osigurala provođenje pozitivnog radnog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa obavezom isplaćivanja plata zaposlenicima za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa prije otvaranja stečajnog postupka, što je obaveza obligatorne naravi, nego je zakonodavna vlast ovog entiteta naknadnim izmjenama osporenog Zakona značajnim dijelom ograničila pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika na naprijed navedeni način.

 

Ograničenje utvrđeno odredbom člana 33.  stav 2. osporenog Zakona nije imalo legitimni cilj, niti se bilo kakav legitimni cilj može pravdati ograničenjem ovog prava imovinske naravi. Osim toga, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u postupku donošenja osporenog Zakona nije utvrdio poseban javni interes kako bi se ovakvo ograničavanje prava na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika moglo smatrati razumnim, odnosno proporcionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići, niti je uopće definisan legitimni cilj ograničavanja in concreto. Pri tome, također, treba imati u vidu da zakonodavac nije apsolutno neograničen u vlastitoj procjeni ove proporcionalnosti, te bi u svakom konkretnom slučaju bilo kakvog ograničavanja ljudskih prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njenim protokolima morao pružiti valjane argumente i dokaze koji bi išli u prilog potrebi takvog ograničavanja. Time je ujedno povrijeđeno pravo zaposlenika stečajnog dužnika na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu izvršavanja njihovih prava, obaveza i odgovornosti koji čine sadržaj radno pravnog odnosa, u odnosu na poslodavca/stečajnog dužnika koji, u skladu sa odredbom osporenog Zakona može da izbjegne svoje obaveze i odgovornosti u pogledu isplate značajnog dijela potraživanja iz ovog odnosa. Uspostavljanjem ovakvog, svojevrsnog debalansa u odnosima na relaciji poslodavac/stečajni dužnik – zaposlenik, koji bi trebali da se zasnivaju na međusobnoj komplementarnosti i izbalansiranoj proporciji međusobnih prava, obaveza i odgovornosti, vrši se i direktna diskriminacija zaposlenika stečajnog dužnika koji, za razliku od poslodavca/stečajnog dužnika svoje obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa moraju da izvršavaju. Na ovaj način prekršena je i odredba članka II.A.2 (1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom se zabranjuje svaka diskriminacija po bilo kom osnovu, a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne strane – poslodavca u pogledu mogućnosti neizvršavanja njegovih obaveza iz radno pravnog odnosa na način koji implicira povredu prava na imovinu njegovih zaposlenika u fazi stečajnog postupka. U tom smislu došlo je do povrede i člana 14. Evropske konvencije koji glasi: „Zabrana diskriminacije. Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“ U istom kontekstu primjenjiva je i odredba člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije koja glasi: „Opća zabrana diskriminacije. 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Nikoga ne smiju diskriminisati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.“


Jasno je da je u ovom slučaju, odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona poslodavac, po osnovu statusa, neopravdano doveden u privilegovan položaj time što mu je omogućeno da svoje obaveze iz radno-pravnog odnosa izvrši samo djelimično, a u većini slučajeva i u manjem obimu u odnosu na ukupna potraživanja zaposlenika u stečajnom postupku. To predstavlja diskriminaciju zaposlenika stečajnog dužnika iz stava 2. člana 1. Protokola 12 Evropske konvencije, počinjenu na osnovu odluke javnog tijela, odnosno osporenog Zakona, kojeg je donio Parlament Federacije Bosni i Hercegovine u funkciji javnog tijela. Ovim se također krši i pravo zaposlenika stečajnog dužnika na pravičan postupak pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja glasi: „Pravo na pravično suđenje. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.“


Suprotno ovoj odredbi zaposlenici stečajnog dužnika nemaju mogućnost ulaganja djelotvornog pravnog lijeka protiv akata donesenih unutar stečajnog postupka, zasnovanih na odredbi člana 33. stav 2. osporenog Zakona, a kojima se rješava o njihovim potraživanjima na način kojim se bitno ograničavaju njihova prava iz Protokola 1. Evropske konvencije. Konačno, odredbom člana 33. stav  2. osporenog Zakona prekršen je i član II.A.2 (1) l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantuje slobodu na rad, a koja se na ovaj način bitno ograničava. S tim u vezi, prekršen je i stav 1. člana 6. i člana 7. (a) (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima koji garantuju pravo na rad i zarađivanje, i pravičnu zaradu.  Relevantna odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta glasi: „Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.“ Relevantne odredbe člana 7. (a) (i) i (ii) glase: „Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: (a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima; (i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad; (ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu shodno odredbama ovog pakta ...“


Pored navedenog, odredba član 33. stav 1. osporenog Zakona, u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te član 40. osporenog Zakona nisu u skladu sa odredbama čl. II.A.2 (1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sa prethodno navedenim odredbama člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije, člana 14. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem navedene odredbe osporenog Zakona, daju prednost namirenja potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika.

 

Tako je odredbom člana 33. stav 1. osporenog Zakona, koju u ovom slučaju treba promatrati u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te odredbom člana 40. propisano kako slijedi: „Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. st. 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona.“ Odredba člana  40. osporenog Zakona glasi: „Povjerioci stečajne mase. Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.“


Dosljedna primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu „jači“ u pravu) ne trpi redoslijed namirenja potraživanja iz stečajne mase koji je uspostavljen  na osnovu prethodno navedenih članova 33. i 40. osporenog Zakona. Zakonodavac je imao, odnosno ima pravnu obavezu da uspostavi adekvatan, nužan i u skladu sa pravnom logikom redoslijed namirenje potraživanja u stečajnom postupku prema vremenu njihovog nastanka. Pravni principi, među kojima je navedeni princip prior tempore potior iure, su pravila principijelne tj. načelne naravi, riječ je o pravilima višeg reda koja su svojevrstan izvor prava sama po sebi, te se mogu smatrati „zakonom za zakonodavca“. Od njihovog poštivanja i konsekventnog implementiranja u pravni sistem zemlje zavisi koherentnost toga sistema, a u ovom konkretnom slučaju i pravna sigurnost učesnika društveno ekonomskih odnosa, kao vrijednost per se, te princip pravičnosti, što su također principi koji imaju ustavni značaj, pa, eo ipso, i nadzakonsku pravnu snagu. Navedene odredbe Zakona o stečajnom postupku kojima se uređuje redoslijed potraživanja iz stečajne mase indirektno dovode u pitanje i konsekventno ostvarenje prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, jer namirenje potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika zavisi od stanja stečajne mase. Osim toga, zaposlenici stečajnog dužnika su i u ovom slučaju dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio učesnika stečajnog postupka, te se to može smatrati povredom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, naprijed navedenih i drugih ugovora međunarodnog karaktera na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, u dijelu u kojem se ovim aktima zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije, te garantuje pravo na pravičan postupak pred sudom. U tom smislu, vrijedi uputiti na usporedno pravnu praksu, odnosno odredbe zakona o stečaju Republike Hrvatske kojima su zaposlenici stečajnog dužnika svrstani u prvi viši isplatni red.

 

Imajući u vidu činjenicu da propisana i gore navedena ograničenja potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju povredu prava na imovinu, te povredu niza drugih prava u vezi sa ovim pravom, time i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine; uzimajući u obzir niz posljedica koje su na prvom mjestu uzrokovane takvim ograničenjem, a među kojima je i poticanje na dolozno ponašanje u oblasti koja ima egzistencijalni značaj za građane Federacije Bosne i Hercegovine, čime se sprečava normalan privredni razvoj na principima tržišne ekonomije; imajući u vidu da su svi ostali mehanizmi pravne države zakazali kada je riječ o sankcionisanju postojećeg izvanpravnog stanja koje se manifestuje kršenjem Ustavom garantovanih prava građana, čije uzroke treba tražiti u odredbama osporenog Zakona, te u namjeri da se spriječi nastanak teže i nepopravljive štete za Federaciju Bosne i Hercegovine,  podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedene javne rasprave, donese presudu da članovi  33. i 40.  osporenog Zakona nisu  u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da danom objavljivanja presude u „Službenim novinama Federacije BiH“, isti  prestaju da važe.

 

4.  Navodi iz odgovora na zahtjev

 

Ustavni sud Federacije je aktom U-27/15 od 28.09.2015. godine, zatražio odgovor na zahtjev od  oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Traženi odgovor nije dostavljen.

 

5.  Relevantni propisi za odlučivanje

 

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

 

Član IV.C.3.10.(2) a)

 

      (2) Ustavni sud Federacije:

 

            a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kojeg od domova Parlamenta Federacije, utvrđuje je li neki prijedlog zakona koji je usvojen u jednom domu Parlamenta ili pak prijedlog zakona koji  je usvojen u oba doma , u skladu sa ovim ustavom;

 

Član II.A.2. (1) c) d) e)  k) i l)

 

Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:

 

(1)  Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:

 

c) jednakost pred zakonom;

d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu;

k) imovinu;

l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad;

 

Amandman XVIII

 

Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.

 

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

 

Član 14.

Zabrana diskriminacije

 

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

 

Protokol 1.  uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

 

Član  1.

Zaštita imovine

 

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

 

Protokol broj 12. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

                                                                                                                   

Član 1.

Opća zabrana diskriminacije

 

  1. 1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.

 

  1. 2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.

 

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

                            

Član 6. stav 1.

 

1. Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.

 

Član 7. (a), (i) i (ii)

 

Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: (a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:

 

(i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;

 

(ii)  pristojan život za njih i njihovu porodicu shodno odredbama ovog pakta;

 

Zakon o stečajnom postupku

(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 29/03, 32/04 i 42/06)

 

Član 16. stav 4.

Zadaci i pravni položaj privremenog stečajnog upravitelja

 

(4) Privremeni stečajni upravitelj je dužan namiriti tražbine koje zasnuje on ili stečajni dužnik uz njegovu saglasnost, osim ako je drugačije ugovoreno ili uređeno ovim zakonom.  Privremeni stečajni upravitelj je dužan osigurati da se ovo pravo vjerovnika zadovolji i nakon otvaranja stečajnog postupka.

 

Član 17. stav 3. i 4.

Trajni obligacioni odnosi za vrijeme privremene uprave,

javne tražbine i tražbine zaposlenik

 

(3) Privremeni stečajni upravitelj je dužan namiriti tražbine zaposlenika,  kao i  doprinose na osnovu rada zaposlenika samo u slučaju ako su zaposlenici ostali u radnom odnosu. U protivnom, prava na naknadu iz radnog odnosa, kao i tražbine doprinosa ne prestaju, ali se mogu ostvariti samo kao stečajne tražbine. Tražbine zaposlenika koje je uposlio privremeni stečajni upravitelj mogu se finansirati zajmom.

 

(4) Druge tražbine iz trajnih obligacionih odnosa, privremeni stečajni upravitelj dužan je namiriti samo ako je u vezi sa tim postignut poseban dogovor. U protivnom takve tražbine su stečajne tražbine, u skladu sa članom 32. ovog zakona.

 

Član 21. stav 2.

Prestanak službe privremenog stečajnog upravitelja

 

(2) Ukoliko stečajni upravitelj naplati tražbine koje je privremeni stečajni upravitelj ostvario u skladu sa članom 16. i 17. ovog zakona, dužan je iz naplaćene tražbine prethodno izmiriti obaveze koje je privremeni upravitelj zasnovao u skladu istim odredbama. Eventualni višak koji ostane po odbitku obaveza, ulazi u stečajnu masu.

 

Član 30.

Pojam stečajne mase

 

Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka vjerovnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni vjerovnici ), kao i vjerovnika koji tijekom otvorenog stečajnog postupka steknu pravo tražbine prema masi (vjerovnici mase).

 

Član 33.
Stečajni povjerioci viših isplatnih redova

 

(1) Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. stav  3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona. 

 

(2) Prije ostalih stečajnih povjerioca, ali poslije povjerioca iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika s cjelokupnim tražbinama iz radnog odnosa. Isto vrijedi i za plaćanje naknade štete za povrede na radu koja se isplaćuje u punom iznosu.

 

Član  40.

Povjerioci stečajne mase

 

Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase. 

 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku

 („Službene novine Federacije BiH“, broj: 32/04)

 

Član 1.

 

U Zakonu o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj: 29/03) član 33. stav 2. mijenja se i glasi:

 

„(2) Prije ostalih stečajnih povjerilaca, ali poslije povjerilaca iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plate za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu“.

 

6.  Praksa Ustavnog suda Federacije


Presuda Ustavnog suda Federacije  U-22/04 od 04.05.2007, objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 44/05;

 

Presuda Ustavnog suda Federacije U-28/06 od 18.05.2007. godine, objavljena 16.05.2007. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 45/07;

 

7.  Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije

 

Analizom zahtjeva, relevantnog prava, prakse Evropskog suda za ljudska prava, prakse Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je nedvosmisleno utvrdio da:

 

Potraživanja iz radnog odnosa, a što proizlazi iz prakse Evropskog suda, čine dio imovine lica koja se nalaze u radnom odnosu, uključujući i zaposlenike stečajnog dužnika, te se stoga potraživanja iz radnog odnosa pojavljuju kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka. To su potraživanja koja po praksi pomenutog suda čine objekat zaštite u smislu člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije i da je obzirom na ove činjenice Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donosilac osporenih odredbi Zakona bio je dužan da osigura neometano uživanje imovine  stečene radom u vidu naknade za rad (plate) i drugih naknada osobama koje se nalaze u radno-pravnom odnosu. Umjesto takvog postupanja zakonodavac je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona ograničio  pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika i to po dva osnova.

 

Prvo ograničenje se odnosi  na visinu plate koju zaposlenici stečajnog dužnika  mogu potraživati u stečajnom postupku. Odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona zakonodavac je utvrdio pravo zaposlenika stečajnog dužnika na prijavu potraživanja u visini koja odgovara najnižoj plati obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine i na taj način je oslobodio stečajnog dužnika obaveze da zaposlenicima isplati plate u visini koja je utvrđena ugovorom o radu, za svakog zaposlenika pojedinačno. Time je pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika ograničeno, odnosno umanjeno za konkretan iznos koji predstavlja razliku između stvarno zarađene plate, odnosno prethodno ugovorene plate i minimalne plate za period od osam (8) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

 

Iz osporene odredbe vidljivo je da je zakonodavac u ograničavanju legitimnog prava na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika otišao i korak dalje, te je vremenski ograničio pravo potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

 

Činjenica je da je propisivanjem ovakve odredbe zakonodavac zanemario mogućnost koju nije smio da zanemari da su zaposlenici stečajnog dužnika uredno izvršavali svoje obaveze iz radnog odnosa definisane ugovorom o radu u periodu koji višestruko nadilazi period od osam mjeseci i da je riječ o stečenim pravima do čije realizacije nije došlo zbog neizvršenja obaveza od strane poslodavca, te da radnopravno zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine postavlja kao imperativ isplaćivanje naknade za rad - plate zaposlenicima za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa.

 

Tokom postupka Ustavnom sudu Federacije nisu prezentovani dokazi iz kojih bi proizlazilo da je u postupku donošenja osporenog Zakona Parlament Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio poseban javni interes zbog kojeg bi se ovakvo ograničavanje prava na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika moglo smatrati razumnim, odnosno proporcionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići. 

 

Zbog svega navedenog Ustavni sud Federacije smatra  da je  odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo uživanja imovine zaposlenika stečajnog dužnika zagarantovano članom II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članom 1. Protokola 1. Evropske konvencije, te da je, ovom odredbom favorizirana jedna strana u radnopravnom odnosu – poslodavac, koji se ovom odredbom oslobađa od svoje odgovornosti u fazi stečajnog postupka, i koji na osnovu iste može da izbjegne svoje obaveze i odgovornosti u pogledu isplate značajnog dijela potraživanja iz ravnopravnog odnosa.

 

Favorizovanjem jedne strane u postupku po mišljenju Ustavnog suda Federacije  povrijeđeno je pravo zaposlenika stečajnog dužnika na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2.(1)c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, osporenom odredbom poslodavcu je omogućeno da svoje obaveze iz radno-pravnog odnosa izvrši samo djelomično u odnosu na ukupna potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika. Na ovaj način vrši se direktna  diskriminacija zaposlenika stečajnog dužnika koji za razliku od poslodavca svoje obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa mora da izvršava u potpunosti. Diskriminacija je sadržana u pogledu visine plate i vremenskom ograničenju prava iz radnog odnosa  koja zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati   u stečajnom postupku.

 

Analizom osporene odredbe člana 33. stav 1. i člana 40. Zakona i dovođenjem iste u vezu sa relevantnim pravom Ustavni sud Federacije je utvrdio da se iz stečajne mase prije stečajnih povjerilaca, namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase i tražbine koje potiču iz razdoblja privremene uprave, a koje nije mogao namiriti ni privremeni upravitelj ni stečajni upravitelj.

 

Činjenica je da su potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika iz radnog odnosa nastala prije otvaranja stečaja, odnosno prije nastanka tražbina iz razdoblja privremene uprave i prije troškova stečajnog postupka. Također, činjenica je da je  propisivanjem ovakvog redoslijeda namirenja potraživanja narušena primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu „jači“ u pravu), te da zakonodavac nije uzeo u obzir i  činjenicu da su upravo zaposlenici stečajnog dužnika ti koji su stvorili ta preduzeća, odnosno njihovu vrijednost.

 

Stoga  Ustavni sud Federacije smatra da  ove  osporene  odredbe Zakona nisu u skladu sa odredbama člana II.A.2.(1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola 12. Evropske konvencije, članom 1. Protokola 1., i članom 14. Evropske konvencije u dijelu u kojem daju  prednost namirenja potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika. Ovim odredbama zaposlenici stečajnog dužnika su dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio sudionika stečajnog postupka, te  su na taj način u odnosu na iste diskriminisani.

 

Na osnovu iznijetog  Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci  presude.

 

            Ovu presudu  Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno, u sastavu: Domin Malbašić predsjednik Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr.sc.iur. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.

 

 

Predsjednik

Ustavnog suda Federacije

Bosne i Hercegovine

Domin Malbašić, s. r.

 

 

 

 

                  Bosna i Hercegovina

  FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE  

                     USTAVNI  SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE  

 

Broj: U-27/15

Sarajevo, 12.09.2017. godine      

 

 

            Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o  zahtjevu Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine  za preispitivanje Presude Ustavnog suda Federacije broj: U-27/15 od 23.03.2016. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 4/17), na sjednici Suda održanoj dana 12.09.2017. godine, donio je

 

R J E Š E NJ E

 

            1. Odbija se Zahtjev Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine podnesen 25.04.2017. godine za preispitivanje Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-27/15 od 23.03.2016. godine, objavljene u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 4/17 u dijelu koji se odnosi na član 40. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br.: 29/03, 32/04 i 42/06).

 

            2. Rješenje objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“.

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

 

  1. 1.      Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva

 

          Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, Predsjedavajući Predstavničkog doma i Predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva) je 25.04.2017. godine, na osnovu člana 43. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 40/10 i 18/16), podnijeli zahtjev za preispitivanje Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-27/15 od 23.03.2016. godine (u daljem tekstu: Presuda Suda).

            Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Parlament Federacije Bosne i Hercegovine – Predsjedavajuća Doma naroda i Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao podnosilac zahtjeva za ocjenu ustavnosti  člana 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku koji je objavljen u  „Službenim novinama Federacije BiH“, br.: 29/03, 32/04 i 42/06 (u daljem tekstu: osporeni Zakon).

 

  1. 2.      Navodi iz zahtjeva

 

            Podnosioci zahtjeva navode da je Presuda Suda objavljena dana 20.01.2017. godine u „Službenim novinama FBiH“, broj: 4/17 i da su se primjenom odredbi člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine odredbe čl. 33. i 40. Zakona prestale primjenjivati u pravnom prometu u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da je od dana objave navedene Presude Suda nastala pravna situacija koja onemogućava bilo kakvu dalju aktivnost u vođenju već otvorenih stečajnih postupaka koji se vode pred nadležnim sudovima.

          Navode, da je članom 40. osporenog Zakona, bilo predviđeno da se troškovi stečajnog postupka kao i dugovi stečajne mase isplaćuju prije potraživanja stečajnih povjerilaca koja su nastala prije, odnosno do otvaranja stečajnog postupka, istovremeno citirajući član 41. osporenog Zakona kao i  vrste troškova stečajnog postupka.

            Takođe, citiraju i odredbu člana 42. osporenog Zakona koja propisuje koji dugovi spadaju u dugove stečajne mase, odnosno, da  u dugove stečajne mase spadaju i obaveze koje nastaju u sudskim i drugim upravnim postupcima koje vodi stečajni upravnik u ime stečajne mase i za dobrobit svih povjerilaca, a koje se sastoje od plaćanja sudskih i upravnih taksi, plaćanja različitih vještačenja, advokatskih  troškova i da su na osnovu odredbe člana 40. Zakona, a prije donošenja Presude Suda, troškovi iz čl. 41. i 42. osporenog Zakona imali prioritet u isplati, te da je taj prioritet zasnovan na potrebi očuvanja imovine koja čini stečajnu masu, prikupljanju imovine za stečajnu masu, vraćanju imovine u stečajnu masu koja je nezakonitim radnjama prešla u ruke trećih lica, osporavanju nezakonitih potraživanja koja su zahtijevana od stečajnog dužnika, organizovanju  poslovanja i proizvodnje u stečajnom postupku, kao i platama svih onih ljudi koji su angažovani u ovim postupcima.

            Ističu da su prema zakonskom rješenju iz člana 40. osporenog Zakona, a prije donošenja Presude Suda isplata troškova iz čl. 41. i 42. imala prioritet. Smatraju da je isplata ovih troškova faktički nakon donošenja Presude Suda svedena na nulu.

            Navodeći prikupljene podatke o ukupnom broju pokrenutih stečajnih postupaka (vodi se 486 stečajnih postupaka) pred nadležnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine te da se najveći broj tih postupaka vodi pred opštinskim sudovima u Sarajevu, Zenici i Tuzli, kao i dosadašnje učinke provođenih stečajnih postupaka,  podnosioci  zahtjeva su mišljenja da „nastalom situacijom zbog Presude Suda neće biti moguće organizovati bilo kakvo poslovanje ili proizvodnju u firmama koje su u stečaju (Dita d. d. Tuzla, Konjuh d.d. Živinice, Granit Jablanica d.d. Sarajevo, Hidrogradnja d.d. Sarajevo... ), da će hiljade zaposlenika u ovim firmama ostati bez posla, a koncept stečajne reorganizacije sa pokretanjem proizvodnje u stečaju i ponovno oživljavanje privrednih društava koja su ekonomski propala predviđen Glavom V Zakona, je  nakon donošenja  Presude Suda,  potpuno onemogućen i blokiran.“

            Ističu da je u situaciji koja je nastala donošenjem osporene Presude pravno  moguće da se stotine otvorenih stečajnih postupaka koji su u toku u Federaciji Bosne i Hercegovine zatvori pozivom na čl. 132. i 133. Zakona kojim članovima je propisana obaveza stečajnih upravnika da od stečajnog suda zahtijevaju zaključenje stečajnih postupaka koji su u toku ako u tim stečajnim postupcima ne mogu osigurati isplatu troškova stečajnog postupka i troškova stečajne mase.

            Posljedice takve primjene osporenog Zakona bi se ogledale u nastanku potpunog pravnog  haosa u kojem bi imovina koja spada u stečajnu masu vrijedna stotine milijuna KM, i koja je trenutno pod kontrolom stečajnih upravnika i stečajnuih sudova, ostala potpuno nezaštićena i izgubljena, faktički bez ičijeg nadzora, došlo bi do obustavljanja  stotina ako ne i hiljada sudskih i upravnih postupaka koji su pokrenuti radi sankcionisanja nezakonitih radnji učinjenih prije otvaranja stečajnih postupaka, a hiljade radnih mjesta zaposlenika u firmama koje su u stečaju širom Federacije Bosne i Hercegovine bilo bi nepovratno ugašeno.

            Zbog gore navedenih novih činjenica koje Ustavnom sudu Federacije nisu bile poznate u vrijeme donošenja Presude Suda, i detaljnog obrazloženja  posljedica  iste,  podnosioci zahtjeva su pozvali Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) da po hitnom postupku preispita Presudu Suda, te utvrdi da je član 40. osporenog Zakona u potpunosti u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pri tome napominjući da zakonodavstva svih zemalja propisuju da se u stečajnim postupcima prioritetno isplaćuju troškvi stečajnog postupka i obaveze nastale u stečajnom postupku koje zasnuje stečajni upravnik.

 

  1. 3.      Navodi odgovora na zahtjev

U odgovoru na navode podnosilaca zahtjeva Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine od 12.07.2017. godine, iznio svoje stajalište da zahtjev nije zasnovan te predlaže da Ustavni sud Federacije donese Rješenje kojim se odbija zahtjev Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za preispitivanje „osporene“ presude Ustavnog suda Federacije u predmetu U-27/15 od 23.03.2016. godine, kako iz formalnih tako i iz materijalnih razloga.

Smatra da iz formalnih razloga zahtjev treba odbiti  jer  nisu ispunjeni uslovi  iz  člana  43. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da, „u slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na ishod postupka i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije sa razlogom mogla biti poznata stranci, ta stranka može, u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke i da preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.“

Navodeći formalne razloge zbog kojih zahtjev podnosilaca treba odbiti, Potpredsjednik Federacije ističe da se prije svega mora raditi o činjenici, odnosno tvrdnjama koje su izvan svake razumne sumnje, istinite i nesporne, da je postojanje takvih činjenica naknadno otkriveno, odnosno, da su te činjenice postojale u vrijeme vođenja postupka odnosno donošenja predmetne presude, da takve činjenice nisu mogle biti sa razlogom poznate stranci u postupku, te da su kao takve, mogle presudno utjecati na drugačiju odluku Suda. Konstatujući da podnosilac zahtjeva nije naveo nikakve nove činjenice koje u vrijeme donošenje „osporene“ Presude nisu bile poznate kako podnosiocu, tako i Ustavnom sudu Federacije, ukazujući pri tome da je osim toga, Parlament Federacije  Bosne i Hercegovine  kao stranka u ovom postupku, u predmetnom slučaju, pokazao visok stepen neodgovornosti i ignorisanja  Ustavnog suda  Federacije  između ostalog i time, što kao donosilac  osporenog Zakona,  u toku ovog postupka, nije dostavio ni odgovor na navode podnosilaca zahtjeva za ocjenu ustavnosti osporenih članova Zakona.

Pored toga, u odgovoru se navodi da  preispitivanje „osporene“ Presude nije moguće i iz materijalno-pravnih razloga jer su potpuno nelogični, proizvoljni i netačni navodi podnosilaca predmetnog zahtjeva da je donošenjem „osporene“ Presude onemogućeno odvijanje stečajnih postupaka na  teritoriji  Federacije  Bosne i Hercegovine .

            U odgovoru se između ostalog, ističe, da se navodi iz zahtjeva ne mogu smatrati činjenicama, jer ne odgovaraju stvarnom (realnom) stanju, već da su proizvoljni i da potpuno krivo tumače stavove Ustavnog suda Federacije iz „osporene“ Presude, te da su usmjereni na dalje kršenje Ustavom garantovanih prava i cjelokupnog ustavnog poretka. Naglašava se da nisu ispunjeni uslovi za preispitivanje presude propisani Poslovnikom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine jer se ne radi o činjenicama koje su mogle utjecati na sadržaj „osporene“ Presude.

          Nadalje, suprotno navodima zahtjeva, u odgovoru Potpredsjednika Federacije se  navodi   da su navodi za preispitivanje Presude nelogični, proizvoljni i netačni. Navodi da „osporena“ Presuda onemogućava nastavak svih stečajnih postupaka, te da je ovakva konstatacija neprihvatljiva i diskreditirajuća. Naglašava se da se „osporenom“ Presudom onemogućava dalja zloupotreba u stečajnim postupcima, koje se manifestiraju narušavanjem ustavom garantovanih prava radnika i građana, te da odgovorne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine, osobito podnosioci prijedloga za preispitivanje „osporene“ Presude neprovođenjem postupka izvršenja iste pokušavaju da kreiraju stanje pravne nesigurnosti, kao argument svojevrsnog pritiska na javnost, ali i institucije pravosuđa (uljučujući i ustavno pravosuđe), a sve iz razloga da se i dalje održi stari sistem stečajnih postupaka u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je u direktnoj suprotnosti sa ustavnim normama koje su na snazi u Bosni i Hercegovini. Po mišljenju  Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine  Parlament  Federacije  Bosne i Hercegovine je  očigledno zamijenio prioritete i principe funkcionisanja sistema, te umjesto da preduzima radnje na usklađivanju Zakona sa „osporenom“ Presudom, on zahtijeva preispitivanje iste, iako je očigledno da nadležne institucije nisu čak ni razmotrile dostavljene prijedloge i modele  stručne javnosti, sindikata kao i Udruženja stečajnih upravnika Federacije Bosne i Hercegovine za provođenje „osporene“ Presude, a kojima bi bilo moguće osigurati poštovanje Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, uvođenje reda u oblasti stečajnih postupaka, ali, i zaštite prava radnika sukladno sa zagarantovanim ljudskim pravima u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Umjesto traženja adekvatnih rješenja i provođenja „osporene“ Presude, kao primjer navodi se, da su nadležne institucije odbile čak i da razmotre prijedlog Udruženja stečajnih upravnika Federacije Bosne i Hercegovine za implementaciju „osporene“ Presude, a koji je podnesen nakon konsultacija sa stručnom javnošću  i radničkim sindikatima.

            Naglašava da bi, u smislu adekvatnog provođenja „osporene“ Presude, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine morao usvojiti činjenicu da nemogućnost dalje primjene zbog neustavnosti čl. 33. i 40. osporenog Zakona  logično i izvan svake sumnje povlači za sobom nemogućnost dalje primjene i drugih članova istog Zakona u identičnom (nepromjenjivom) obliku, koji su u neposrednoj vezi sa ova dva ključna člana i koji su u njihovoj funkciji i koji takođe moraju doživjeti odgovarajuće izmjene i dopune. To se na prvom mjestu odnosi na čl. 41. i 42. osporenog Zakona čije dalje važenje i primjena u izvornom obliku, kako su glasili prije donošenja „osporene“ Presude, može da vodi prema ignorisanju „osporene“ Presude i održavanju stanja koje je Ustavni sud Federacije ocijenio neustavnim.

            Konačno, u odgovoru se ističe da  je različito tumačenje Presude na terenu u pogledu primjene Zakona o stečajnom postupku, rezultat i posljedica prije svega  ne provođenja iste Presude od strane nadležnih vlasti, pa i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, za što odgovornost ne snosi Ustavni sud Federacije, već zakonodavna vlast, i druge nadležne institucije koje nisu ni pokušale da istu izvrše. Ustavni sud Federacije je „osporenom“ Presudom kao nespornu vrijednost, zaštićenu Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama, utvrdio potraživanja po osnovu rada, uključujući i potraživanja stečajnog dužnika koja čine dio njihove imovine u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. U tom smislu Ustavni sud Federacije je utvrdio obavezu javne vlasti da osigura neometano uživanje ovog prava svim licima koja ta prava ostvaruju na osnovu rada i iz rada. Dakle, „osporenom“ Presudom je zaštićeno pravo na rad i pravo po osnovu rada svih  lica bez obzira na to, da li se radi o licima koje rad obavljaju kod stečajnog dužnika za vrijeme trajanja stečajnog postupka ili izvan ovog postupka ili pod bilo kojim drugim mogućim okolnostima. Na navedeni način Ustavni sud Federacije je zaštitio prava po osnovu rada, ali samim tim i slobodu i pravo na rad kao ustavnu kategoriju i specifičan legitimni cilj u svakom pravnom poretku koji je nužan preduslov ostvarivanja prava po osnovu rada pod svim okolnostima, uključujući i okolnost pokretanja i vođenja stečajnog postupka. Zbog toga, prema stajalištu  Potpredsjednika Federacije  Bosne i Hercegovine  osobito  su neprihvatljivi stavovi iz zahtjeva kojima se poziva na uporedno zakonodavstvo i praksu u zemljama uporednog prava u pogledu vođenja stečajnog postupka i izmirivanja troškova istog. Naime, u demokratskim zemljama savremenog uporednog prava ne postoji primjer da se prednost u isplati daje nagradama stečajnih upravnika, nagradama privremenih stečajnih upravnika, nagradama vještaka i sl., u odnosu na radničke plate, potraživanja prema dobavljačima i sl.

            Na osnovu iznijetog Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine predlaže Ustavnom sudu Federacije da odbije  prijedlog  podnosilaca zahtjeva za preispitivanje „osporene“ Presude.

  1. 4.      Relevantno pravo

 

Poslovnik  Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine

   („Službene novine Federacije BiH“, br.: 40/10 i 18/16)

 

Član 43.

Prijedlog o preispitivanju odluke Suda

 

            U slučaju da se otkrije neka činjenica  koja je po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na ishod postpupka i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije sa razlogom mogla biti poznata stranci, ta stranka može, u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke.

            Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.

            Ako Sud ocijeni da su ispunjeni uslovi iz st. 1. i 2. ovog člana, donijet će rješenje o preispitivanju odluke Suda, a ako ocijeni da nisu ispunjeni ti uslovi, donijet će rješenje o odbijanju zahtjeva za prispitivanje.

            Kada Sud odluči da će preispitati svoju odluku, predmet preispitivanja razmatra se u skladu sa pravilima koja se primjenjuju u redovnom postupku pred Sudom.

 

 

5. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije

 

            Nakon sveobuhvatne analize zahtjeva za preispitivanje Presude Ustavnog suda Federacije, broj: U-27/15 od 23.03.2016. godine i priložene dokumentacije u spisu, te pravnih propisa za odlučivanje u ovom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio sljedeće:         

          Ustavni sud Federacije je stajališta da zahtjev podnosilaca osim paušalnih navoda, ne sadrži niti jednu činjenicu koja bi po svojoj  prirodi mogla  odlučno utjecati na ishod postupka i koja, nije bila poznata Sudu i nije sa razlogom mogla biti poznata podnosiocu  zahtjeva  u vrijeme donošenja Presude Suda.

          Naime, iz spisa predmeta nesumnjivo proizilazi da je Ustavni sud Federacije odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku na osnovu  člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, dana 23.03.2016. godine, donio Presudu  kojom se utvrđuje da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne  Hercegovine. Ova Presuda je objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 4/17 od 20.01.2017. godine.

          Članom  IV.C.3.10.12.b) Ustava  Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da su odluke Ustavnog suda  Federacije konačne i obavezujuće,  osobito  kada, Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud nije utvrdio prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Takođe, iz Presude Suda se zaključuje da se čl. 33. i 40. osporenog Zakona, neće primjenjivati od dana objavljivanja ove Presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ jer Ustavni sud Federacije prilikom njenog donošenja nije utvrdio prijelazna rješenja, niti je propisao način na koji će donosilac osporenog Zakona, navedenu presudu izvršiti.

          Imajući u vidu navedeno, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine je bio dužan, da bez odlaganja, postupi u skladu sa citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na konačnost i obavezujući karakter odluka Ustavnog suda Federacije, te da  na osnovu  ovlasti  koje proizilaze iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine  i akata–poslovnika Predstavničkog i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine provede Presudu Suda.

          Osim toga, Ustavni sud Federacije podsjeća da Presuda  Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine U-27/15 od 23.03.2016. godine, kojom se utvrđuje da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, osim svih drugih bitnih elemenata, kao sastavni dio, sadrži i obrazloženje koje čine relevantni propisi za odlučivanje u konkretnoj ustavnopravnoj stvari ocjene ustavnosti. Iz provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud Federacije smatra da osporene odredbe  nisu  u skladu sa članom  II.A.2.(1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola 12. Evropske konvencije, članom 1. Protokola 1., i članom 14. Evropske konvencije, u dijelu u kojem osporene odredbe, daju prednost namirenju potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika, kao i da su ovim odredbama zaposlenici  stečajnog dužnika dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio sudionika stečajnog postupka, na koji način su u odnosu na iste diskriminisani.

          S tim u vezi, Ustavni sud Federacije  takođe, podsjeća da je prvenstvena zadaća ovog Suda da nakon što utvrdi da  neki zakon koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine  nije  u skladu  sa  Ustavom, Federacije Bosne i Hercegovine,  zahtijeva od donosioca  takvog zakona ili drugog propisa, da postupi  u skladu sa  Presudom Suda, vodeći računa da  se takav  zakon, odnosno propis neće primjenjivati, stupiti na snagu, osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud.

          U vezi sa navodima iz zahtjeva  za preispitivanje  Presude Suda, a prema kojima se kao razlog za preispitivanje navodi sadržaj člana 40. osporenog Zakona o stečajnom postupku koji je istom Presudom ocijenjen kao nesaglasan sa Ustavom Federacije, te kojim se Presuda kao takva dovodi u eventualnu i pretpostavljenu posljedičnu vezu i u odnosu na provođenje postojećih ali i budućih stečajnih postupaka posebno u odnosu na primjenu čl. 41. i 42. i u vezi sa čl. 132. i 133. istog Zakona, Ustavni sud Federacije takve navode cijeni neosnovanim i ničim dokazanim, smatrajući da za iste nisu dati nikakvi dokazi ili nove činjenice koje nisu bile poznate Sudu i sa razlogom nisu mogle biti poznate podnosiocu zahtjeva, a koji bi po svojoj prirodi odlučno mogle utjecati na ishod konkretnog postupka i donošenje odluke Suda u ovom predmetu. Način na koji će Parlament Federacije Bosne i Hercegovine postupiti izvršavajući navedenu Presudu u konkretnom slučaju, stvar je Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

            Međutim, pravna priroda i predmet Zakona o stečajnom postupku kao i činjenica da je Ustavni sud Federacije konačnom i obavezujućom presudom utvrdio da su čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku  u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije  Bosne i Hercegovine  obavezuju Parlament Federacije Bosne i Hercegovine da bez odlaganja pristupi izvršenju donesene Presude Suda, tako da  se odredbe koje su neustavne eliminišu iz osporenog Zakona i predlože odredbe  koje su saglasne sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

 

            Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud Federacije je  odlučio je  kao u izreci rješenja.

 

            Ovo rješenje Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Mirjana Čučković, dr.sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof.dr.sc. Edin Muminović, dr.sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.

 

 

Predsjednica

Ustavnog suda Federacije

Bosne i Hercegovine  

Vesna Budimir. s. r.