Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
USTAVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: U-21/24
Sarajevo, 29.1.2026. godine
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu sedam poslanika u Skupštini Posavskog kantona za utvrđivanje ustavnosti Zakona o poljoprivrednom zemljištu u Posavskom kantonu, na osnovu odredbi člana IV.C.3.10. (2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 29.1.2026. godine, donio je:
P R E S U D U
Utvrđuje se da član 49. stav 3. i član 98. stav 1. u dijelu koji glasi: “Županija, grad i općine“ Zakona o poljoprivrednom zemljištu u Posavskom kantonu („Narodne novine Posavskog kantona“, broj: 14/23) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da korištenje termina „županija“ i njegovih izvedenica u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu u Posavskom kantonu i svim aktima koje donose organi vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i u Federaciji Bosne i Hercegovine nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
U preostalom dijelu zahtjev se odbija kao neosnovan.
Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“ i službenim glasilima svih kantona.
O b r a z l o ž e nj e
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Sedam poslanika Skupštine Posavskog Kantona, zastupani putem punomoćnika Nedima Ademovića, advokata iz Sarajeva (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijeli su Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti (u daljem tekstu: zahtjev) u vezi Zakona o poljoprivrednom zemljištu u Posavskom kantonu (u daljem tekstu: osporeni Zakon), u kojem su predložena tri alternativna prijedloga petita odluke, koji će biti bliže navedeni u tački 3. obrazloženja ove presude.
U smislu člana IV.C.3.10. (2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnosioci zahtjeva su ovlašteni za pokretanje postupka za utvrđivanje ustavnosti osporenog Zakona pred ovim sudom.
2. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03), stranke u ovom ustavnosudskom postupku su: podnosioci zahtjeva i Skupština Posavskog kantona, kao donosilac osporenog Zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
Zahtjevom za utvrđivanje ustavnosti koji je označen kao “ocjena apstraktne ustavnosti” osporenog Zakona, podnosilac zahtjeva ukazuje na povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to “Čl. III/1. litera c), III/2 litera i) u vezi sa Amandman IX uz Ustav, III/3.2, II/A.2. litera k) u vezi sa članom 1. Dopunskog protokola 1 uz Evropsku kovenciju o ljudskim pravima”. U izuzetno obimnom podnesku analizira takozvanu “dopustivost zahtjeva”, pri čemu kompatibilnost zahtjeva ratione personae dovodi u vezu sa ustavnim ovlaštenjem 1/3 poslanika Posavskog kantona za pokretanje postupka apstraktne ocjene ustavnosti. Nadalje, da zahtjev pokreće pitanje usklađenosti osporenog Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pravima i slobodama iz pomenutog Ustava, kao i hijerarhijskim višim aktima i to: Zakonom o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine, Zakonom o poljoprivrednom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine i Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, što po podnosiocima zahtjeva predstavlja povredu osnovnog principa zakonitosti, vladavine prava i pravne sigurnosti u demokratskom društvu što je pitanje iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, zahtjev smatraju kompatibilnim ratione materiae sa odredbama o nadležnosti ovog suda. U uvodnim napomenama analizira se status poljoprivrednog zemljišta kao nacionalnog prirodnog bogatstva, te se poziva na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj: U-1/11 od 13.7.2012. godine i U-8/19 od 6.2.2020. godine. Prva od njih je vezana za Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, pa je tom odlukom utvrđeno da je pitanje državne imovine isključiva nadležnost države Bosne i Hercegovine. Po shvatanju podnosilaca zahtjeva, dok god Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine na državnom nivou ne donese Zakon o raspolaganju i korištenju državne imovine, niži nivoi vlasti nemaju ustavnu nadležnost za pojedinačno uređenje tog pitanja. Smatra da je osporeni Zakon trojako neustavan, jer je nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine jasno da Posavski kanton nema ustavno ovlaštenje za uređenje pitanje državne imovine. Čak i da se zanemari navedeno, kantonalna Skupština nema nadležnost prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine za uređenje predmeta osporenog zakona.
Primarno se, dakle, zahtjevom traži utvrđivanje neustavnosti osporenog Zakona u cijelosti.
Nadalje se navodi da su pojedinačne odredbe osporenog Zakona u koliziji sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer krše pravo na jednakost građana pred zakonom u vezi sa sudjelovanjem u javnim pozivima dodjele državnog i privatnog poljoprivrednog zemljišta i pravo na imovinu vlasnika privatnih poljoprivrednih zemljišta. Konačno, smatra da je osporeni Zakon u direktnoj koliziji sa ustavnim standardima vladavine prava i opšte-normativnih akata, te da pojedine odredbe nisu usklađene sa naprijed navedenim zakonima federalnog nivoa vlasti. Nakon toga slijedi analiza, po podnosiocima zahtjeva relevantnih, odredbi zakona donesenih na federalnom nivou, u kontekstu naprijed navedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nevezano za naprijed navedene argumente problematizuje se i pitanje podijeljene nadležnost za korištenje prirodnih bogatstava između Federacije Bosne i Hercegovine i kantona i to zbog nepostojanja dogovora na trajnoj osnovi. Pritom se u zahtjevu pozivaju na pojedine odluke Ustavnog suda Federacije.
Konačno, u odjeljku VII na dvadesetoj strani zahtjeva, problematizuje suprotnost osporenog Zakona zbog korištenja neustavnog izraza “županija” i “županijsko” i predlaže da se konkretno navedene odredbe osporenog Zakona koje sadrže navedenu terminologiju utvrde kao protivne članu I.2. i članu V.4.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Konačno u petitu zahtjeva predlaže tri alternative i to, kao prvo da ovaj sud donese odluku:
ALTERNATIVA I
“Usvaja se zahtjev sedam zastupnika Skupštine Posavskog kantona za ocjenu ustavnosti Zakona o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23).
Utvrđuje se da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske“, broj: 14/23) protivan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine jer Posavski kanton nema ustavnu nadležnost da usvaja ovaj zakon.
Ova presuda će se objaviti u “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”.
Presuda stupa na snagu danom objavljivanja.”
Alternativno, u slučaju da ovaj sud ne usvoji ovaj zahtjev a iz “razloga predostrožnosti” predlaže donošenje odluke i to u prvom stavu identično kao u prvom prijedlogu i nadalje:
ALTERNATIVA II
“Utvrđuje se da Posavski kanton, uslijed nedostatka ovlaštenja za vršenje podijeljene nadležnosti predviđene članom III.3.(2) Ustava Federacije BiH, nema uspostavljenu nadležnost za raspologanje prirodnim bogatstvima.
Utvrđuje se da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23) protivan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Ova presuda će se objaviti u “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”.
Presuda stupa na snagu danom objavljivanja.”
Treća alternativa je u slučaju da se ne usvoji ni prethodna, iz istih razloga glasi da ovaj sud donese odluku i to sa istim prvim stavom o usvajanju zahtjeva i nadalje:
ALTERNATIVA III
“Utvrđuje se da su odredbe:
Čl. 43., 49. stav 3., 98. stav 1. u dijelu “... županija, grad i općine”, 108. i član 113. st 5. i 6. protivne članu II/A.2.1. lit. c) i h) i principu vladavine prava iz Preambule Ustava FBiH, te da je: član 107. protivan članu II/A.2.1. litera k) Ustava FBiH u vezi sa članom 1. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Utvrđuje se da je upotreba naziva „županija" i „županijsko“ u čl. 1, 2, 3, 10, 12, 13, 16, 22, 24, 27, 28, 29, 30, 31, 36, 38, 39, 40, 41, 43, 47, 49, 50, 51, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 75, 76, 78, 81, 83, 85, 87, 88, 93, 94, 95, 98, 104, 106, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 118, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 127, 129, 130, 131, 132, 134, 137, 138, 139, 142, 143. i 144. Zakona o poljoprivrednom zemljištu u Županiji Posavskoj („Narodne novine Županije Posavske“, broj:14/23) protivno članu I.2 i članu V/4.2. Ustava Federacije BiH.
Ova presuda će se objaviti u “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”.
Presuda stupa na snagu danom objavljivanja.”
Ustavni sud Federacije je aktom od 21.2.2025. godine zahtijevao preciziranje zahtjeva, te dobio izjašnjenje u kojem je podnosilac zahtjeva ponovio alternativne zahtjeve, iznio sitne korekcije, obrazložio zašto smatra da korištenje neustavnog termina nije presuđena stvar i pojasnio da su osporili zakon iz više razloga koji su autonomni jedan od drugih. Naime, po ovom podnesku radi se o tri međusobno, alternativna zahtjeva sa redoslijedom kako je naprijed navedeno, kako je regulisano u većini procesnih propisa i da je to stvar ličnih preferencija podnosilaca zahtjeva. Dakle, naredni zahtjev postavljaju ukoliko ovaj sud nije prihvatio prethodni, a pri tome ako Ustavni sud Federacije prihvati prvi ili drugi da “cijeli Zakon otpada iz navedenih razloga, a ne pojedine odredbe”. Konačno, u tom pojašnjavajućem podnesku pored naprijed navedene alternative I i II, postavlja se takozvani “objedinjeni” zadnji, treći alternativni zahtjev koji u prvom stavu se ponovo odnosi na usvajanje zahtjeva, a nadalje je konačno definisan na način da ova treća alternativa glasi:
KONAČNO DEFINISANA TREĆA ALTERNATIVA
“Utvrđuje se da su odredbe:
- člana 43, člana 49. stav 3, člana 98. stav 1. u dijelu: „županija, grad i općine", člana 108. i člana 113. st. 5. i 6. protivne članu II.A.2.1 lit. c) i d) i principu vladavine prava iz Preambule Ustava FBiH, te da su odredbe:
- člana 107. protivne članu II.A.2.1 litera k) Ustava FBiH u vezi sa članom 1. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima,
- člana 38. stav 3, člana 40. stav 2, člana 9. stav 3, člana 99, od člana 118. do člana 124, člana 126. stav 2, člana 136. stav 1. alineja 14. i člana 140 osporenog Zakona o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23), a koje se tiču davanja državnog zemljišta pod koncesiju, suprotne Ustavu Federacije BiH jer ne postoji ustavni osnov za ove odredbe (“državno vlasništvo”),
- člana 8. stav 1. tač. 19, 21, 22. i 24, člana 18, člana 20, od člana 48. do člana 59, člana 61. stav 2, člana 131. stav 1. alineje 8. i 13, člana 136. stav 1. alineja 9, člana 138. stav 1. alineja 15, 31. i člana 141. osporenog Zakona o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23), a koje se tiču promjene namjene poljoprivrednog državnog zemljišta, suprotne Ustavu Federacije BiH jer ne postoji ustavni osnov za ove odredbe (“državno vlasništvo”);
- člana 8. stav 1. tač. 26, člana 38. stav 3, člana 40. stav 2, člana 43. stav 1, član 61. stav 2, člana 98. stav 2, člana 99. stav 2, od člana 105. do člana 124., člana 136. stav 1. alineja 14, člana 137, stav 1. alineja 15, 18, 23, 26, člana 138. stav 1. alineja 23, 29, člana 140. stav 1. i 3, člana 142. osporenog Zakona o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23), a koje se tiču davanja državnog poljoprivrednog zemljišta, suprotne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine jer ne postoji ustavni osnov za ove odredbe “(državno vlasništvo").
Utvrđuje se da je upotreba naziva“županija“ i „županijsko“ u čl. 1, 2, 3, 10, 12, 13, 16, 22, 24, 27, 28, 29, 30, 31, 36, 38, 39, 40, 41, 43, 47, 49, 50, 51, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 75, 76, 78, 81, 83, 85, 87, 88, 93, 94, 95, 98, 104, 106, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 118, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 127, 129, 130, 131, 132, 134, 137, 138, 139, 142, 143. i 144. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Županije Posavske (“Narodne novine Županije Posavske”, broj: 14/23) protivno članu I.2 i članu V/4.2. Ustava Federacije BiH.”
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije, pozvao drugu stranku u postupku, da dostavi odgovor na navode podnosilaca zahtjeva.
Skupština Posavskog kantona, donosilac osporenog Zakona dostavila je pravovremeno ovom sudu odgovor na prvobitni i precizirani zahtjev podnosilaca zahtjeva.
Donosilac osporenog Zakona ističe, da je osporeni Zakon donesen na osnovu odredbi člana III.2.h) i III.3. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji propisuju zajedničke i odvojene nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine i kantona, kao i člana 26. Ustava Posavskog kantona. U odgovoru se ističe da ovaj zakon uređuje korištenje, upravljanje i zaštitu poljoprivrednog zemljišta kao prirodnog bogatstva, pri čemu kantoni imaju ovlaštenja da samostalno normiraju to područje, pod uslovom da nije u suprotnosti sa propisima Federacije Bosne i Hercegovine.
U vezi navoda podnosilaca zahtjeva koji se odnose na ograničenje nadležnosti Ustavnog suda Federacije, u odgovoru se navodi da Ustavni sud Federacije nije nadležan za ocjenjivanje usklađenosti kantonalnog zakona sa federalnim zakonima, već samo za ocjenu usklađenosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, odnosno u skladu sa navedenim, navodi podnosilaca u vezi usklađenosti osporenog Zakona sa federalnim zakonima (Zakon o stvarnim pravima, koncesijama itd.) pravno su neosnovani.
Dalje se ističe da za razliku od istaknutog Zakona o statusu državne imovine Republike Srpske, u ovom slučaju osporeni Zakon ne omogućava prijenos vlasništva, ne zadire u titulara prava, niti mijenja pravni status imovine. Naime, poljoprivredno zemljište ostaje vlasništvo države, a Zakon isključivo uređuje način njegovog korištenja.
U vezi brojnih navoda podnosilaca zahtjeva koji upozoravaju na štetnost ovog zakona, donosilac osporenog Zakona ističe da osporeni Zakon zapravo promiče zaštitu i racionalno korištenje zemljišta, unaprjeđenje proizvodnih kapaciteta, sprječavanje zapuštanja zemljišta i poticanje poljoprivredne proizvodnje. Dalje, osporeni Zakon je usmjeren na omogućavanje privrednog razvoja kantona i zadržavanje stanovništva kroz omogućavanje pristupa zemljištu.
Posebno ističe da su navodi iz zahtjeva podnosilaca, da osporeni Zakon nije usklađen sa federalnim zakonima pravno neosnovani, iz razloga što zakon ne mora biti identičan federalnom, već ga može dopunjavati, sve dok nije u suprotnosti. Također, tvrdnje da samo državni organi mogu regulisati ovu oblast nemaju osnove u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Na koncu, u odnosu na navode podnosilaca u vezi ustavnosudskog predmeta koji se odnosio na zaštitu prava na lokalnu samoupravu, donosilac osporenog Zakona ističe da je Opština Odžak bila uključena u proces donošenja Zakona, sudjelovala u javnoj raspravi i dala svoje komentare, te na taj način je ispoštovan član 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi.
Smatra, da u pogledu osvrta na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a na koje se podnosilac zahtjeva poziva, (U-1/11 i U-8/19) osporeni Zakon ni u jednom dijelu nije suprotan pravnim shvatanjima i zaključcima navedenih odluka. Za razliku od zakona Republike Srpske koji je bio proglašen neustavnim, jer je omogućavao prijenos državne imovine u vlasništvo entiteta, osporeni Zakon ne utječe na vlasnička prava, niti omogućava prodaju državne imovine i u potpunosti je u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim pravom, jer ne krši nijedno ustavno pravo i ne zadire u državnu imovinu.
5. Relevantno pravo
A. I Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II. A.2. (1) c, d) k)
Federacija će osigurati najviše nivoe međunarodno priznatih prava i sloboda utvđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog Ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije Bosne i Hercegovine uživaju sljedeća prava:
..
c) na jednakost pred zakonom;
d) na slobodu u pogledu diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere ili uvjerenja, političkih i drugih stavova, nacionalnog ili socijalnog porijekla;
k) na imovinu
...
Član III.2.h)
Federalna vlast i kantoni nadležni su za:
h) korištenje prirodnih bogatstava.
Član III.3.
(1) Prema potrebama, ovlaštenja iz člana III. 2 mogu se ispunjavati zajednički ili zasebno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti.
(2) U skladu sa tim kantoni i federalna vlast međusobno se dogovaraju na trajnoj osnovi u pogledu svojih ovlaštenja.
(3) U ispunjavanju svojih ovlaštenja, kada je riječ o zakonima i propisima koji su obavezujući na cijelom području Federacije, u skladu sa ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast djeluje poštujući ovlaštenja kantona, specifičnu situaciju u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnost u provedbi. Federalna vlast ima pravo stvarati politiku i donositi zakone u pogledu svakog od ovih ovlaštenja.
(4) U ispunjavanju ovih ovlaštenja, u skladu sa ovim ustavom i svojim kantonalnim ustavom, kantoni se obraćaju međukantonalnom vijeću za usklađivanje međukantonalnih pitanja i dosljedno rješavanje pitanja što uključuju interese koji su izvan njihovih kantonalnih granica, te provode, dopunjavaju i u slučaju potrebe razrađuju ili predlažu odluke u zakonodavnim tijelima. Kantoni imaju pravo stvarati politiku i u skladu sa tim provoditi zakone u pogledu svakog od ovih ovlaštenja.
Član IV.C.3.10.(2) b)
(2) Ustavni sud
b) na zahtjev Premijera kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona,utvrdit će da li su ustav kantona, i amandmani na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo u skladu sa ovim ustavom.
A. II Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Protokol uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Prvi protokol”)
Član 1.
Zaštita imovine
Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, br.: 6/25 i 37/03)
Član 5.
Ustavni sud provodi postupak na osnovu odredaba ovog zakona, a u pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom može shodno primjeniti odgovarajuća pravila procesnih zakona.
Pravila postupka koja nisu utvrđena ovim zakonom propisat će se Poslovnikom Ustavnog suda.
Član 13.
Ustavni sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su istaknuti u postupku.
Član 36.
Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti treba da sadrži naziv ustava kantona, zakona ili drugog propisa organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti (u daljem tekstu: ustav kantona, zakon ili drugi propis) i naznaku odredaba koje se osporavaju, kao i ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Sudom za ljudska prava ili kantonalnim sudom, te ako je propis objavljen i naziv i broj službenog glasila u kome je objavljen, odredbu Ustava za koju se smatra da je povrijeđena; navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva; druge podatke i priloge od značaja za ocjenjivanje ustavnosti i potpis ovlaštenog lica, ovjeren pečatom podnosioca zahtjeva.
C. Zakon o poljoprivrednom zemljištu
(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 52/09)
Član 1.
Ovim Zakonom utvrđuju se: definicije, osnovni principi i upravljanje, zaštita, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije, nadzor nad provođenjem ovog Zakona, krivične odredbe, prijelazne i završne odredbe, kao i ostala značajna pitanja koja se odnose na poljoprivredno zemljište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 8. tačka 23.
Pojmovi u smislu ovog Zakona imaju sljedeća značenja:
23. kapitalni objekti od opšteg interesa su: prometnice, željeznice, zračne luke, hidroakumulacije, vodoprivredni objekti za obranu od poplava i objekti za iskorištavanje industrijskih i ostalih mineralnih tvoriva površinskim kopom.
…
Član 48.
Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe provodi se u skladu s planovima prostornog uređenja i aktima određenim ovim Zakonom.
Namjena zemljišta u planovima prostornog uređenja utvrđuje se na osnovi karte upotrebne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, i to:
1. zemljište od 1. do 4. bonitetne kategorije, utvrđuje se isključivo kao poljoprivredno zemljište;
2. zemljište od 5. do 6. bonitetne kategorije, utvrđuje se kao poljoprivredno zemljište i samo iznimno kao zemljište za ostale namjene;
3. zemljište od 7. do 8. bonitetne kategorije, utvrđuje se kao zemljište koje će se, prema potrebama, koristiti i za druge namjene.
Iznimno, kada ne postoje druge mogućnosti, kada to zahtjeva opšti interes koji utvrđuje vlada kantona i kada nema manje vrijednog poljoprivrednog zemljišta, poljoprivredno zemljište od 1. do 4. bonitetne kategorije može se utvrditi kao zemljište za gradnju kapitalnih objakata iz člana 8. stav 1. tačka 23. ovog Zakona.
Ukoliko za neka područja ne postoje utvrđene bonitetne kategorije zemljišta, odnosno postoje samo podaci o katastarskim klasama i kulturama, Federalni zavod i znantsveno-stručne institucije će na zahtjev naručioca, obaviti potrebna istraživanja i utvrditi bonitetnu kategoriju.
Federalni ministar će propisati jedinstvenu metodologiju za razvrstavanje poljoprivrednog zemljišta u bonitetne kategorije.
Član 98. stav 1.
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onoga koje se vraća ranijim vlasnicima po posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema opštim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Član 103.
Opštinsko tijelo utvrđuje pravo prvenstva kupnje prema sljedećem redoslijedu:
1. suvlasnik;
2. članovi najuže porodice: supružnici, djeca, roditelji, braća i sestre;
3. porodično poljoprivredno gospodarstvo, u istoj katastarskoj opštini (član gospodarstva, ako je osposobljen i stručno obrazovan za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, kao glavna djelatnost, i njegov je izvor sredstava za život te dohodak za ostale članove, izjava da će zemljište koristiti sami ili uz pomoć drugih lica ili osigurati korištenje zakupom, što dokazuju predugovorima o zakupu);
4. opština na području na kojem se nalaze nepokretnosti, ako će usmjeriti nekretnine za daljnje korištenje za primarnu poljoprivrednu proizvodnju;
5. poljoprivrednik, upisan u registru poljoprivrednih proizvođača, čije se zemljište koje on ima u vlasništvu, zakupu ili ga obrađuje na drugoj osnovi, graniči sa zemljištem koje se prodaje;
6. poljoprivredna zadruga.
Pod jednakim uslovima prednost ima onaj poljoprivrednik kojemu je to osnovna djelatnost.
Član 107.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, ovisno o vrsti korištenja zemljišta, daje se u zakup na rok do 25 godina za podizanje nasada voćnjaka, vinograda i rasadnika, odnosno do 10 godina za drugo poljoprivredno iskorištavanje.
Pri uzimanju poljoprivrednog zemljišta pod zakup utvrđuje se redoslijed prava prvenstva na osnovi člana 103. ovoga Zakona.
Pravo prvenstva imat će zakupoprimaoci koji su vlasnici sistema za navodnjavanje i odvodnju, višegodišnjih zasada, ribnjaka, ili graniče sa poljoprivrednim zemljištem u državnom vlasništvu koje se daje u zakup, ali pod uslovom da ponudi najvišu cijenu.
D. Zakon o poljoprivrednom zemljištu u Posavskom kantonu
(„Narodne novine Posavskog kantona“, broj: 14/23)
Član 2.
Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od opšteg interesa za opštine, grad, Kanton, Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom.
Član 3. stav 1.
Cilj donošenja zakona je očuvanje, namjensko korištenje, povećanje proizvodne sposobnosti i unaprjeđenje gospodarenja poljoprivrednim zemljištem, kao ograničenog i neobnovljivog prirodnog resursa, bez obzira u čijem je vlasništvu, te usklađivanje interesa svih subjekata u korištenju poljoprivrednog zemljišta u privrednom i ekonomskom razvoju Kantona.
Član 43.- osporeni član
Ako korisnik ne koristi poljoprivredno zemljište u vlasništvu ili posjedu države dulje od jedne godine ili ne osigura korištenje tog zemljišta u skladu sa članom 40. ovog zakona, ili ne ispunjava obaveze iz ugovora o zakupu, Kantonalno ministarstvo će raskinuti ugovor o zakupu i isto zemljište dodijeliti zainteresiranim ponuđačima po javnom pozivu koji je bio raspisan kada je sklopljen ugovor koji se raskida, a prema listi rangiranih ponuđača.
Ukoliko po javnom pozivu nije bilo zainteresiranih ponuđača za predmetno zemljište, grad/opština je dužna raspisati novi javni poziv.
Član 49.- osporeni stav 3.
Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe provodi se u skladu sa planovima prostornog uređenja i aktima određenim ovim zakonom.
Namjena zemljišta u planovima prostornog uređenja utvrđuje se na osnovu karte upotrebne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, i to:
1. zemljište od 1. do 4. bonitetne kategorije, utvrđuje se isključivo kao poljoprivredno zemljište;
2. zemljište od 5. do 6. bonitetne kategorije, utvrđuje se kao poljoprivredno zemljište i samo iznimno, kao zemljište za ostale namjene;
3. zemljište od 7. do 8. bonitetne kategorije, utvrđuje se kao zemljište koje će se, prema potrebama, koristiti i za druge namjene.
Iznimno, kada je u planovima prostornog uređenja dozvoljena gradnja objekata za stanovanje, a kada nema manje vrijednog poljoprivrednog zemljišta, poljoprivredno zemljište od 1. do 4. bonitetne kategorije može se utvrditi kao zemljište za izgradnju objekata za stanovanje.
Iznimno, kada ne postoje druge mogućnosti, kada to zahtijeva opšti interes koji utvrđuje gradsko/opštinsko vijeće uz prethodnu saglasnost Kantonalnog ministarstva kada nema manje vrijednog poljoprivrednog zemljišta, poljoprivredno zemljište od 1. do 4. bonitetne kategorije može se utvrditi kao zemljište za izgradnju kapitalnih objekata iz člana 8. stav 1. tačka 23. ovog zakona.
Ukoliko za neka područja ne postoje utvrđene bonitetne kategorije zemljišta, odnosno postoje samo podaci o katastarskim klasama i kulturama, iste će se primjenjivati u provedbi ovog zakona, sve dok nadležno tijelo ne donese kartu upotrebne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta.
Jedinstvenu metodologiju za razvrstavanje poljoprivrednog zemljišta u bonitetne kategorije propisuje federalni ministar
Član 98. stav 1. -osporeni član u dijelu koji glasi „Kanton, grad i opština“
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik ili posjednik država, osim onoga koje se vraća ranijim vlasnicima po posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata raspolaže Federacija, Kanton, grad i opštine prema opštim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 99.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu ili posjedu države je u pravnom prometu, ali se ne može prodavati.
Poljoprivredno zemljište može se staviti u promet u obliku zakupa, koncesije i zamjene, ali isključivo radi zasnivanja primarne poljoprivredne proizvodnje.
Uslov za stavljanje u promet poljoprivrednog zemljišta je uspostava katastra ili zemljišnih knjiga, koji će omogućiti nesmetan promet nekretnina i dati osnovu za uspostavu učinkovitog tržišta zemljištem.
Poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu uživa poseban tretman, ali za njega ne važe navedene zabrane iz stava 1. ovoga člana.
Strani državljani ne mogu steći vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem pravnim poslom, ali mogu nasljeđivanjem.
Član 107. – osporeni član
Zemljište koje je napušteno, kojem je vlasnik odsutan i nije dostupan dulje od pet godina, ili je vlasnik nepoznatog prebivališta ili boravišta, ili se ne može utvrditi zakoniti vlasnik zemljišta bez obzira na pokrenute postupke pred nadležnim tijelima, gradsko/opštinsko vijeće dužno je takvo zemljište dati u zakup zainteresiranim licima na rok do pet godina, u svrhu obavljanja poljoprivredne proizvodnje.
Gradonačelnik/opštinski načelnik dužan je u roku od 120 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona utvrditi činjenice iz stava 1. ovog člana i raspisati javni poziv za zemljište koje ispunjava uslove iz stava 1. ovog člana, te o tome obavijestiti Kantonalno ministarstvo.
Javni poziv iz stava 2. ovog člana provodi komisija iz člana 109. stav 5. i 6. ovog zakona.
Početna cijena ne smije biti manja od 70% od cijena propisanih Pravilnikom o uslovima i načinu korištenja sredstava ostvarenih Pravilnikom o uslovima i načinu korištenja sredstava ostvarenih od zamjene, zakupa i koncesije poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države („Službene novine Federacije BiH“, broj : 78/09), njegovim izmjenama ili dopunama, odnosno drugim propisom koji reguliše ovo područje u slučaju prestanka važenja ovog Pravilnika.
Odluku kojom se zemljište iz stava 1. ovog člana daje u zakup i odluku o odabiru najpovoljnije ponude donosi gradsko/opštinsko vijeće.
Protiv odluka iz stava 5. ovog člana može se uložiti prigovor u roku od osam dana od dana prijema odluke.
O prigovoru odlučuje Kantonalno ministarstvo.
Ugovor o davanju zemljišta iz stava 1. ovog člana u zakup potpisuje gradonačelnik/opštinski načelnik.
Kantonalno ministarstvo je u postupku nadzora ovlašteno naložiti gradu/opštini postupanje po stavu 1. i 2. ovog člana.
Sredstva naknade za zakup (zakupnina) iz stava 1. ovog člana uplaćuje se i vode kao posebna vrsta prihoda u proračunu grada/opštine.
Ako se vlasnik ne javi u roku od 5 godina od dana zasnivanja zakupa, sredstva iz stava 4. ovog člana mogu se koristiti samo u svrhe utvrđene članom 55. ovog zakona i za to zemljište može biti produžen ugovor na rok do pet godina aktualnom zakupoprimaocu, ukoliko je uredno plaćao zakupninu i pridržavao se odredbi ovog zakona.
Član 108. - osporeni član
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu ili posjedu države, zavisno o vrsti korištenja zemljišta, daje se u zakup na rok do 25 godina za podizanje nasada voćnjaka, vinograda i rasadnika, odnosno do 10 (deset) godina za drugo poljoprivredno iskorištavanje.
Pravo prvenstva na javnom pozivu za zakup ima fizičko i pravno lice koje je sudjelovalo u javnom pozivu i ostvarilo najveći zbroj od ukupno mogućih 100 bodova prema kriterijima:
a) Ponuđena cijena:
- maksimalna dozvoljena ponuđena cijena – 40 bodova
U slučaju da je cijena koja je ponuđena niža od maksimalno dozvoljene cijene broj bodova se u tom slučaju određuje na način da se maksimalna dozvoljena ponuđena cijena podijeli sa 40 (ukupni broj bodova po tački e), na koji način se izračunava vrijednost jednog boda, nakon čega se u svakom konkretnom slučaju broj bodova koji ostvaruje ponuđač izračunava dijeljenjem ponuđene cijene sa dobivenom vrijednosti jednog boda.
b) Prethodni zakupoprimaoci:
- ukoliko su izmirili svoje obaveze po dosadašnjim ugovorima i ukoliko nisu do sada evidentirani kao nesavjesni korisnici poljoprivrednog zemljišta – 30 bodova,
c) Vrijeme bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom:
- da je 10 ili više godina ažuriran u RPG-u (upisan ažurno na godišnjem nivou) – 10 bodova
- da je 3 ili više (do 10) godina ažuriran u RPG-u (upisan ažurno na godišnjem nivou) – 5 bodova
d) Prebivalište ili sjedište ponuđača:
- na teritoriju katastarske opštine u kojoj se nalazi zemljište koje je predmet javnog poziva u trajanju 10 ili više godina – 10 bodova
- na teritoriju grada ili opštine u kojoj se nalazi zemljište koje je predmet javnog poziva u trajanju 10 ili više godina – 7 bodova
e) Status branioca:
- branioci koji su upisani u registar poljoprivrednih gospodarstava i koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom kao glavnom djelatnosti – 5 bodova
f) Mladi poljoprivrednik:
- Mladi poljoprivrednik do 40 godina starosti kao nosilac RPG-a minimalno upisan godinu dana u RPG do raspisivanja poziva – 5 bodova
Ako je više ponuđača ostvarilo isti broj bodova za istu katastarsku česticu i/ili proizvodnotehnološku cjelinu, pravo prvenstva imaju i ponuđači prema gore navedenom redoslijedu.
Privredni program sadrži: podatke o podnosiocu zahtjeva, opis gospodarstva, namjenu korištenja i lokalitet zemljišta, tehnološko-tehničke karakteristike privrednog programa i potrebnu mehanizaciju za obradu zemljišta koje je predmet zakupa i kalkulaciju troškova i prihoda te posebnu naznaku kad se radi o ekološkoj proizvodnji, podatke o novom zapošljavanju te podatke o površinama koje se nalaze u području obuhvata izgrađenih ili planiranih sistema javnog navodnjavanja.
Privredni program mora biti u skladu sa sadržajem Strategija iz člana 3. ovog zakona.
Član 113. st. 5. i 6.- osporeni član
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu ili posjedu države može se dati i na privremeno korištenje odlukom Kantonalnog ministarstva s ciljem sprečavanja, umanjenja vrijednosti i izgubljenog obujma poljoprivredne proizvodnje, te izbjegavanja zapuštenosti poljoprivrednog zemljišta.
Odlukom se zemljište daje na privremeno korištenje dotadašnjem poštenom zakupoprimaocu čiji je ugovor o zakupu istekao, na njegov zahtjev, uz ispunjenje uslova propisanih ovim zakonom, na razdoblje do donošenja pravomoćne odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuđača na javnom pozivu, a najduže na 2 godine.
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presude br.: U-7/98 od 7.7.1998. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 34/98), U-24/98 od 20.11.1998. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 3/99), U-25/98 od 10.11.1998. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 5/99), U-29/98 od 11.11.1998. godine („Službene novine Fderacije BiH“, broj: 3/99) .
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Na osnovu zahtjeva i preciziranog zahtjeva podnosilaca, odgovora na zahtjev, dovodeći ih u vezu sa relevantnim pravom i sudskom praksom ovoga suda utvrđeno je sljedeće:
7.1. Kao što je već navedeno u tački 1. ovog obrazloženja podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje ovog postupka.
7.2. Prije iznošenja argumentacije Ustavni sud Federacije smatra nužnim ukazati na određene nedorečenosti i nestandardnu strukturu postavljenog zahtjeva i pripadajućeg mu izjašnjenja, koje je ovaj sud ocijenio da se može tretirati kao ispunjenje njegovog naloga, odnosno traženo preciziranje zahtjeva.
U tom preciziranju je učinjena jedna ispravka od strane podnosioca zahtjeva, koja se odnosila na treći alternativni zahtjev, a u odnosu na odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, za koje podnosilac zahtjeva smatra da su povrijeđene, te je umjesto ranije označene povrede prava na slobodu kretanja, izvršena ispravka, te su sad dovedene u vezu sa zabranom diskriminacije.
Ustavni sud Federacije primjećuje da su suprotno uobičajenoj praksi načina i obraćanja ovom sudu, zahtjev i precizirani zahtjev strukturalno potpuno drugačije koncipirani i pretežnim dijelom se oslanjaju na strukturu zahtjeva u postupcima koji se pokreću pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, koji su propisani drugačijim procesnim pravilima. Primjera radi, u svim alternativama predloženog petita se u stavu 1. predlaže da ovaj sud donese odluku o usvajanju predmetnog zahtjeva. To ne samo da je pred ovim sudom suvišno, nego se i kosi sa procesnim pravilima ovog suda, jer bi, u slučaju da zahtjev „nije prihvatljiv“, odnosno da se Ustavni sud Federacije ne bi upustio u meritorno rješavanje, primjenom istih procesnih pravila važećih za postupak pred ovim sudom, isti bi bio procesno riješen (odbačen ili pak obustavljen).
Postavljanje čak tri alternativna zahtjeva, kako sam podnosilac zahtjeva navodi „iz razloga predostrožnosti“, a koji su po istim navodima tri međusobno nezavisna, alternativna zahtjeva, pozivanjem na procesna pravila parničnog postupka, nije svojstveno postupku pred ovim sudom. Tačno je da ovaj sud, ukoliko određena pravila postupka nisu propisana Zakonom o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne Hercegovine i Poslovnikom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BIH“, br.: 40/10, 18/16, 26/23, 37/24 i 98/25), može koristiti proceduralna pravila iz drugih procesnih zakona. U ovom i svim drugim slučajevima, zahtjev će se meritorno razmotriti samo ukoliko sadrži elementarne, osnovne uslove propisane Zakonom o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (član 36. istog Zakona). Iako je, u konkretnom slučaju, samo djelimično postupljeno po nalogu (aktu) ovog suda kojim se traži preciziranje zahtjeva, dobijeno preciziranje u vidu izjašnjenja sa obrazloženjem kakvo je navedeno u smislu navedene odredbe je ipak dostatno da bi se dalje razmotrilo. Naime, sadrži naziv osporenog Zakona, naznaku da se u alternativama I., II. i dijelom u alternativi III. osporava zbog nepostojanja, po mišljenju podnosioca zahtjeva ustavnog osnova za donošenje istog, a u trećoj objedinjenoj alternativi i tačnu naznaku odredaba koje se osporavaju, te odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene.
Stoga je izjašnjenje, uprkos određenim manjkavostima, prihvaćeno kao preciziranje zahtjeva o kojem ovaj sud može dalje meritorno odlučivati.
7.3. Struktura zahtjeva je nužno zahtijevala i drugačiji pristup rješavanju ovog predmeta, te ćemo nadalje, a drugačije od redoslijeda izreke presude ovog suda, prvo obrazložiti razloge koji su ga doveli do odlučivanja kao u stavu 3. izreke Presude. Pritom, krećući se u okvirima ovako koncipiranog zahtjeva, što je i zakonska obaveza, Ustavni sud Federacije će se prilikom rješavanja ovog predmeta osvrnuti i analizirati isključivo osporeni Zakon, ali i osporene odredbe Zakona iz objedinjene alternative III, isključivo u kontekstu povreda koje problematizira sam podnosilac zahtjeva. Stoga će i izreka ove presude sadržavati navod o neustavnosti pojedinih osporenih odredbi, ali u odnosu na sam Zakon i neke njegove osporene odredbe odlučenje da se prigovori podnosioca zahtjeva u tom pravcu odbijaju kao neosnovani. Time i ovim obrazloženjem je, prema stavu Ustavnog suda Federacije, zahtjev kako je i postavljen u cijelosti riješen.
7.4. Pitanje ustavnog osnova za donošenje osporenog Zakona i osporenih odredbi iz treće objedinjene alternative (alineje 3., 4. i 5. kako je definisana tekstom zahtjeva na strani 4. obrazloženja Presude), bazira se na gotovo suštinski identičnom obrazloženju, odnosno tumačenju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u odnosu na pitanje državne imovine. To su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (U-1/11 od 13.7.2012. godine i U-8/19 od 6.2.2020. godine), koje se suštinski analiziraju u zahtjevu iz razloga što podnosilac zahtjeva smatra da osporeni Zakon protivustavno tretira pitanje državne imovine (poljoprivrednog zemljišta kao nacionalnog bogatstva, kako je u zahtjevu navedeno), te osporava nadležnost Posavskog kantona za regulisanje ove oblasti i to iz dva razloga.
7.4.a) Prvo je izrečena tvrdnja da samo (vezano za navedene Presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine) država Bosna i Hercegovina ima nadležnost da reguliše ova pitanja i sljedstveno tome, po stavu podnosioca zahtjeva sve do donošenja Zakona o državnoj imovini od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kanton, pa iz sadržine zahtjeva prozilazi ni entitet, nemaju zakonodavnu nadležnost u ovoj oblasti.
7.4.b) Drugo, a to je sad iz prijedloga petita alternative II, da Posavski kanton uslijed nedostatka ovlaštenja u skladu sa članom III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nema nadležnost za donošenje osporenog zakona, odnosno raspolaganjem prirodnim bogatstvima. U suštini ovaj navod se odnosi na tvrdnju koja je činjenično tačna o nepostojanju trajnog dogovora između federalne vlasti i kantona o načinu vršenja nadležnosti u oblastima koje pripadaju u, kolokvijalno nazvanu „zajedničku“ odnosno, „podijeljenu“ nadležnost.
7.4.c) Kako su i pojedine odredbe u tački 3. obrazloženja ove presude, a navedene na strani 4. istog kao „konačno definirana treća alternativa“ vezane za isto pitanje sa istim obrazloženjem i problematizovane isključivo sa stanovišta nepostojanja ustavnog osnova za njihovo donošenje („državno vlasništvo“), to se ovim rješava navedeno pitanje ustavnog osnova na način da se takav prigovor odbija kao neosnovan, iz razloga kako slijedi:
7.4. d) Dakle, podnosilac zahtjeva se pri obrazlaganju njegovog stava pozvao gotovo isključivo na tumačenje naprijed navedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Pritom, u alternativi I se uopšte nije dotakao, nego je de facto potpuno isključio odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja propisuje da su federalna vlast i kantoni ovlašteni za iskorištavanje prirodnih bogatstava, a u alternativi II, da Posavski kanton nema ovlaštenje za regulisanje ove oblasti iz razloga povrede načina na koji je to urađeno, odnosno nepostojanja trajnog dogovora između ova dva nivoa vlasti. Ustavni sud Federacije mora primijetiti da sintagma koja se navodi da su petiti zahtjeva ovako koncipirani iz razloga „predostrožnosti“, u velikoj mjeri neprihvatljivi za ovaj sud jer se prvim petitom osporava uopšte nadležnost kantona, a kroz sadržaj obrazloženja zahtjeva i Federacije Bosne i Hercegovineza vršenje ovlaštenja u ovoj oblasti koja su im Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisana, dok se u alternativnom prijedlogu 2. „opreza radi“ prihvata da generalno kantoni imaju nadležnost za regulisanje i ove oblasti, ali samo ako postoji trajni dogovor između Federacije Bosne i Hercegovine i kantona. Ovo je samo po sebi kontradiktorno, ali se ovaj sud odlučio da konačno stavi tačku na ovako koncipirana pitanja, te da striktno se krećući u okviru postavljenog zahtjeva i razloga koji su u istom navedeni, donese odluku kakva je navedena u trećem stavu izreke presude.
Naime u ovom slučaju je u pitanju osporavanje ustavnog osnova, samim tim kako je pitanje nadležnosti u suštini proceduralno pitanje kojem se osporava ustavnost cijelog osporenog zakona, ovakvom odlukom se ono rješava i odbijaju se istaknuti prigovori nedostatka ustavnog osnova za donošenje osporenog Zakona od strane Posavskog kantona.
Kao prvo sam zahtjev sadrži velik broj navoda koji se mogu ocijeniti kao „opšta mjesta“ i konfuzno je struktuisan. Zanemaruje se u prve dvije alternative činjenica da osporeni Zakon tretira svo poljoprivredno zemljište na području Posavskog kantona, bez obzira ko je nosilac prava svojine, odnosno titular prava vlasništva. Traži se stavljanje van snage cijelog zakona, a osporavaju se suštinski dijelovi u kojima se pominje državno vlasništvo, a u alternativi III pojedine odredbe i u odnosu na druga ustavna pitanja.
Ukazujemo na sljedeće. Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (U-1/11 od 13.7.2012. godine), taj sud je utvrdio da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za regulisanje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 135/10), te je taj zakon stavila van snage. I u tom predmetu je problematizovano pitanje nepostojanja ustavnog osnova za donošenje tog zakona, a iz obrazloženja jasno proizilazi da je taj sud (tačka 77. Obrazloženja) utvrdio da je predmet regulisanja nepokretna imovina koja je pripadala Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije i na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH. Predmet raspravljanja tog zakona je državna imovina čiji su titulari „Bosna i Hercegovina“ i „bivša SRBiH“, te je istim preneseno pravo svojine na Republiku Srpsku. Dakle, predmet i intencija tog zakona je promjena titulara prava svojine po sili zakona nad onim što jeste utvrđeno navedenom odlukom kao državna imovina. Nadalje se reguliše imovina, način njenog korištenja. Dakle, prema stavu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ovdje postavljeno pitanje ustavnog osnova za donošenje osporenog Zakona, ni na koji način ne korespondira sa pitanjima zakona Republike Srpske koji tretira prijenos svojine na imovini koja je vlasništvo države i način raspolaganja entiteta tom imovinom.
U ovom konkretnom slučaju, a pozivajući se prvenstveno na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, u odnosu na koji najviši pravni akt u Federaciji Bosne i Hercegovine ovaj sud posmatra sve druge opšte akte, pa pod određenim uslovima i pojedinačne akte donesene od strane organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i u Federaciji Bosne i Hercegovine, uz apsolutno uvažavanje stavova iz pomenute Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, smatra da nije aplikabilna, odnosno da nije relevantna za rješavanje ovog zahtjeva. To prvenstveno iz razloga što se osporenim Zakonom ne dira, kada se pažljivo analiziraju njegove odredbe, titular prava svojine, ne prenosi se pravo vlasništva na Posavski kanton kao federalnu jedinicu, niti se sama suština tog prava na bilo koji način povrjeđuje u odnosu na državno vlasništvo. Osporeni Zakon se u svom predmetu regulisanja odnosi na poljoprivredno zemljište na području Posavskog kantona, definišući ga kao prirodno bogatstvo i dobro od opšteg interesa za sve nivoe vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i za Bosnu i Hercegovinu koje, kao takvo uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i uslovima utvrđenim tim zakonom. Napominjemo da Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“, broj: 52/09), (u daljem tekstu: federalni Zakon) kao entitetski zakon takođe u svom predmetu (član 1.) utvrđuje definicije, osnovne principe i upravljanje, zaštitu, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije, nadzor kao i ostala značajna pitanja koja se odnose na poljoprivredno zemljiste na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Pritom se oba pomenuta zakona ne bave samo ni isključivo pitanjem korištenja zemljišta u državnoj svojini. Tretiraju, a u cilju očuvanja poljoprivrednog državnog zemljišta, kao dobra način njegovog korištenja i upotrebu od strane vlasnika tog zemljišta, nevezano od pitanja ko je vlasnik, te jasno razdvajaju korisnika od vlasnika, ko god je bio upisan i označen kao takav, ne mijenjajući pravni status vlasništva, odnosno titulara. Identična situacija je u osporenom Zakonu.
Ustavni sud Federacije primjećuje da činjenica nepostojanja zakona koji reguliše pitanje državne imovine, uključujući i poljoprivrednog zemljišta, ni u kom slučaju se ne može (imajući u vidu i ustavna ovlaštenja iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) tretirati na način da se osporava ustavni osnov za donošenje zakona o poljoprivrednom zemljištu u okviru Federacije Bosne i Hercegovine, pod uslovima da u onim dijelovima koji govore o državnom poljoprivrednom zemljištu ne mijenja se titular vlasništva, niti se sam supstrat istog dovodi u pitanje. Svako drugo tumačenje, pored izričite odredbe iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, moglo bi i dovelo bi do potpunog stanja neuređenosti ove oblasti i čekanje na budući pretpostavljeni događaj (regulisanje pitanja korištenja državne imovine od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što svakako i ovaj sud apsolutno podržava kao jedan od prioritetnih zahtjeva) jeste u konkretnom slučaju neprihvatljivo. To je ne samo protivno jasnoj odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja i ovu oblast svrstava u nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine i kantona, nego bi se čak i moglo, kao i cijeli zahtjev, posmatrati kao vrsta pritiska, putem ovog postupka na vlasti u Bosni i Hercegovini da konačno regulišu pitanje državne imovine. Svakako to pitanje zaslužuje posebnu pažnju, ali se ne može na ovaj način postupak pred ovim sudom pokretati u tom i takvom cilju, nego se do takvog cilja dolazi prvenstveno legitimnim i legalnim političkim sredstvima putem izabranih organa zakonodavne vlasti Bosne i Hercegovine.
Kod analize odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj: U-8/19 od 6.9.2020. godine primjećujemo da je taj sud razmatrao samo član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.: 93/06, 86/07, 14/10, 5/12 i 58/19). Tom osporenom odredbom, nije dovedeno u pitanje ustavno ovlaštenje entiteta Republika Srpska da donosi zakon iz te oblasti. Ratio legis tog zakona jeste da poljoprivredno zemljište upisano u javnim evidencijama kao opštenarodna imovina, bez upisanog prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, društvena, odnosno državna svojina sa pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist preduzeća koja su bila predmet privatizacije ili je upisano kao posjed tih preduzeća, zatim državna svojina sa pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja ili kao posjed bivših društveno-pravnih lica sa sjedištem van teritorije Republike Srpske, stupanjem na snagu tog Zakona, po sili zakona postaje svojina i posjed Republike Srpske. Drugi stavovi regulišu pitanje upisa tog prava svojine i posjeda u korist Republike Srpske. U tom predmetu je Ustavni sud Bosne i Hercegovine zapazio da je zakonodavac regulisao i propisao promjenu i upis vlasništva u korist enititeta na imovini za koju je taj sud utvrdio da predstavlja državnu imovinu. Slično kao i prva navedena odluka tog suda i ovdje je u pitanju promjena titulara, nosioca prava vlasništva nad državnom imovinom. Isti razlozi koje je ovaj sud naveo u smislu relevantnosti prve pomenute odluke tog suda u odnosu na ovaj konkretni predmet stoje i kada je u pitanju ova odluka. Osporeni Zakon ne mijenja titulare prava svojine, niti u smislu korištenja poljoprivrednog zemljišta povrjeđuje imovinsko pravo nosioca prava vlasništva, izuzev što reguliše način korištenja zemljišta koje se koristi za poljoprivrednu proizvodnju, što je u skladu sa legitimnim ciljevima i utvrđenim javnim interesom.
Posavski kanton, prema navodima iz zahtjeva nije mogao donijeti ovakav zakon jer nije ispunjena pretpostavka iz glave III. (Podjela ovlaštenja između federalne i kantonalne vlasti) člana 3. stav (2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne postoji međusoban dogovor na trajnoj osnovi u pogledu vršenja ovih ovlaštenja. Takav stav se ne može prihvatiti. Naime, podnosilac zahtjeva selektivno i izdvojeno, suprotno pravilima tumačenja norme, analizira i poziva se samo na taj stav odredbe koja ima četiri stava, te se treba analizirati i njeno dejstvo se mora posmatrati u cijelosti. Prvo, ova ustavna odredba propisuje da prema potrebama ovlaštenja iz oblasti i iskorištavanja prirodnih bogatstava, federalna vlast i kantoni mogu ispunjavati zajednički ili zasebno. Tačno je da je ovaj sud u ranijim odlukama utvrdio nepostojanje dogovora na trajnoj osnovi u pogledu vršenja ovih ovlaštenja, no to nije ni na koji način tumačio kao prepreku da oba ova nivoa vlasti regulišu i donose zakone poštujući st. (3) i (4) navedenog člana. Pri tome se, što je veoma važno, prema potrebama mogu ispunjavati zajednički ili zasebno ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti. U ispunjavanju ovih ovlaštenja u odnosu na propise obavezujuće na cijelom području Federacije Bosne i Hercegovine, federalna vlast djeluje poštujući ovlaštenja kantona i njihovu specifičnu situaciju, te treba biti fleksibilna u provedbi ovlaštenja. I federalna vlast ima pravo kreirati politiku, ali također i kantoni. Federalna vlast ima pravo donositi zakone u pogledu svake od ovih ovlasti, a kantoni u skladu sa pravom na kreiranje politike, provoditi zakone u pogledu svakog od ovih ovlaštenja.
Tako je ovaj sud donosio odluke koje su se ticale, primjera radi regulisanja oblasti korištenja šuma, koje su također prirodno bogatstvo, korištenja vode itd., te upućujemo na odluke koje suštinski jasno utvrđuju da kantoni, pa posebno zbog nepostojanja zakona na federalnom nivou, primjera radi Zakona o šumama, imaju pravo donositi vlastite zakone. U pretpostavljenoj budućnosti po donošenju zakona na nivou Federacije Bosne i Hercegovine iz te oblasti, naravno da će kantonalni zakoni biti predmetom usklađivanja sa federalnim. Možemo, mada i nije nužno, ovdje vidjeti paralelu, jer se i u konkretnom slučaju poziva i na donošenje zakona na nivou Bosne i Hercegovine i nepostojanje istog.
Iz navedenih razloga je ovaj sud prigovore i opservacije podnosioca zahtjeva u pogledu osporavanja ustavnog osnova za donošenje osporenog Zakona, kao proceduralno pitanje, kao i osporavanjem pojedinih odredbi iz treće objedinjene alternative petita zahtjeva, u odnosu na sve odredbe koje su osporavane isključivo sa stanovišta nepostojanja ustavnog osnova zbog tretiranja „državne imovine“, koje nisu dovedene u pitanje ni iz kojih drugih razloga, odbio kao neosnovane. Pri tome se nije upuštao u dalju analizu ustavnosti drugih pojedinih odredbi iz treće objedinjene alternative, jer nije niti dovedena u pitanje njihova sadržina iz nekih drugih ustavnopravnih razloga.
7.5. Prilikom odlučivanja o dijelu zahtjeva iz treće objedinjene alternative alineja 1. i 2., u kojima je podnosilac zahtjeva konkretizovao određene odredbe osporenog Zakona, dovodeći ih u korelaciju sa povredama principa vladavine prava, te protivnom pravu na jednakost pred zakonom i zabrani diskriminacije, a u odnosu na član 107. protivnom odredbama koje propisuju pravo na imovinu i kroz član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ovaj sud je u konačnici utvrdio kroz izreku Presude iz stava 1., da su odredbe osporenog člana 49. stav 3. i člana 98. stav 1., u jednom dijelu neustavne. Kod drugih odredbi koje su tim trećim alternativnim zahtjevom dovedene u pitanje u odnosu na konkretne ustavne povrede, nije našao da su argumentovano osporene.
Član 49. stav 3. i član 98. stav 1. u dijelu koji glasi: “Županija, grad i općine“ osporenog Zakona su osporeni zbog povreda principa vladavine prava iz preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi koje regulišu pravo na jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije. U tom pravcu je Ustavni sud Federacije utvrdio da je Posavski kanton, u odnosu na pomenute osporene odredbe, izašao izvan ustavnih okvira koje propisuju nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine i kantona. Naime pomenuti član 49. u stavu 3. se odnosi na promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe. Prema članu 48. federalnog Zakona iz ove oblasti promjena namjene poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se samo kao izuzetak kada se ispune kumulativni uslovi, a to su kada to zahtijeva opšti interes koji utvrđuje vlada kantona i kada nema manje vrijednog zemljišta. U toj situaciji zemljište se može utvrditi kao zemljište za gradnju kapitalnih objekata koji su taksativno navedeni u članu 8. tačka 23. federalnog zakona, a to su, primjera radi prometnice, željeznice, zračne luke, hidroakumulacija i dr. Među njima, u kapitalne objekte ne spadaju objekti za stanovanje, kako je to propisano u osporenoj odredbi stava 3. člana 49. Mišljenja smo da je na ovaj način kantonalni zakonodavac postupio protivno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i izašao iz dozvoljenog okvira ovlaštenja i politike koju je utvrdio federalni Zakon kao osnovni propis u ovoj oblasti. Drugi prigovori podnosioca zahtjeva vezano za jednakost pred zakonom i navodnu diskriminaciju nisu dalje predmet razmatranja ovog suda, jer je utvrđena povreda koja bi se mogla podvesti pod princip vladavine prava na koji je podnosilac zahtjeva i ukazao. Stoga, u tom dijelu, kanton nije imao ustavno ovlaštenje za donošenje ovako „proširene“ odredbe.
Identična je situacija i kada je u pitanju osporeni dio člana 98. stav 1. Zakona pri čemu, pored neustavnog korištenja termina „županija“, kanton je, propisujući da pravo raspolaganja osim Federacije Bosne i Hercegovine, imaju i drugi nivoi vlasti, izašao van postavljenog okvira. Članom 98. stav 1. federalnog Zakona u odnosu na poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, osim onog koji se vraća ranijim vlasnicima po posebnom zakonu, odnosno koje podliježu restituciji i predmet je povrata, raspolaže isključivo Federacija Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu ciljeve regulisanja ove oblasti, Ustavni sud Federacije smatra da kanton nije mogao proširiti ova ovlaštenja mimo utvrđene zakonodavne politike federalnog nivoa vlasti u ovoj značajnoj oblasti, te se stoga razlozi koji se navode i za prethodni osporeni član u cijelosti mogu primijeniti i za ovaj dio osporenog člana 98. stav 1. osporenog Zakona.
U odnosu na osporeni član 107. osporenog Zakona, isti je bio predmet preispitivanja isključivo u odnosu na povredu prava na imovinu na koju je ukazao podnosilac zahtjeva Ustavni sud Federacije ne smatra da je osnovana navedena primjedba. Ukazuje da je predmet regulisanja napušteno zemljište, zemljište kojem je vlasnik odsutan i nije dostupan duže od jednog razumnog perioda od 5 godina, ili je vlasnik nepoznatog prebivališta ili boravišta, ili se ne može utvrditi zakoniti vlasnik zemljišta. Reguliše i obavezuje nadležni organ gradske/opštinske vlasti, dakle jedinice lokalne samouprave, da takvo zemljište da u zakup sa tačno definisanom svrhom, a to je obavljanje poljoprivredne proizvodnje i rokom do 5 godina. Dalji stavovi istog člana regulišu način provođenja tog postupka. Ustavni sud Federacije primjećuje da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnim slobodama, nije aposolutnog karaktera, te ni na koji način ne utječe na pravo da se primjenjuju, pa time i donose zakoni koji se smatraju potrebnim da bi se regulisalo korištenje imovine u skladu sa opštim interesima. U ovom slučaju predmet i cilj zakona jeste očuvanje poljoprivrednog zemljišta kao vrijednog resursa i prirodnog bogatstva, te u naprijed pobrojanim situacijama, a imajući u vidu i da je zadovoljen princip srazmjernosti (utvđena namjena i najduži rok zakupa), zakonodavac oličen u ovom slučaju u Posavskom kantonu je imao pravo u nespornom i javnom interesu da reguliše korištenje de facto napuštenog poljoprivrednog zemljišta. Time je ovaj prigovor također ocijenjen kao neosnovan. U odnosu na član 108. Ustavni sud Federacije je utvrdio da je isti donesen u skladu sa odredbama koje regulišu pitanje vršenja „zajedničkih“ odnosno „podijeljenih“ ovlaštenja Federacije i kantona u oblasti korištenja prirodnih bogatstava. Naime činjenično je tačno da taj član u odnosu na član 107. federalnog Zakona, a u vezi sa članom 103. istog, uvodi i kategoriju branilaca u krug lica koja mogu imati pravo prvenstva zakupa. Dalje, u pretežnom dijelu razrađuje već postojeće odredbe federalnog Zakona u tehničkom smislu, uvodeći bodovnu listu usklađenu sa prioritetima iz federalnog Zakona. Uvođenje još jedne kategorije lica koja mogu imati pravo prvenstva i bodovanja, kategorija koje i prema federalnom Zakonu imaju pravo prvenstva, je odraz specifičnosti u tom kantonu o kojima prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine treba voditi računa i federalna vlast. To predstavlja način realizacije zakonodavne politike u ovoj oblasti za koju su nadležni i Federacija Bosne i Hercegovine i kanton, konkretno ovdje Posavski kanton. Stoga, ovaj sud smatra da su neosnovani prigovori podnosilaca zahtjeva. Pomenuta osporena odredba je odraz ustavnih ovlaštenja kantona u ovoj oblasti.
U odnosu na osporeni član 43. i član 113. st. 5. i 6. osporenog Zakona, utvrđeno je da su u pitanju odredbe koje predstavljaju tehničku razradu odredbi koje su propisane i u federalnom Zakonu, te ne postoji potreba da se analiziraju sa aspekta prigovora podnosioca zahtjeva, koji se ovim u suštini odbacuje.
Ovim je u cijelosti riješena i obrazložena alineja 1. i 2. iz konačno definisane treće alternative kako je navedeno na strani 4. obrazloženja Presude, odnosno one odredbe za koje je podnosilac zahtjeva konkretizovao odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje smatra povrijeđenim. Na ovaj način je taj dio zahtjeva usaglašen sa proceduralnim pravilima obraćanja ovom sudu.
Kako je u preostalim dijelovima ovog trećeg alternativnog zahtjeva, a naprijed već navedeno, podnosilac zahtjeva samo ponavljao u suštini navode iz njegove Alternative I i Alternative II, osporavajući ustavni osnov sa stanovišta pitanja državne imovine, to je u cijelosti obrazloženje dato za te alternative relevantno i za ovaj dio koji se tiče na taj način osporenih odredbi osporenog zakona.
7.6. Ustavni sud Federacije je donio odluku vezano za korištenje termina „županija“ i njegovih izvedenica kako je utvrđeno u drugom stavu izreke ove presude.
Prvo, Ustavni sud Federacije je prihvatio da raspravlja, prihvaćajući razloge podnosioca zahtjeva da nije u pitanju presuđena stvar. Ovaj sud zaista nije odlučivao o pitanju korištenja ovog termina u konkretnom osporenom Zakonu, tako da sa formalnog (možda čak i formalističkog) stanovišta nema uslova da se tretira kao izrekom presuđena stvar. Međutim, odbio je kao suvišno da navodi sve pojedinačne odredbe, jer smatra da je ovim načelnim stavom obuhvatio korištenje termina „županija“ i „županijski“, odnosno izvedenica osnovnog termina u cijelom tekstu tog zakona. Smatramo da je ovo konačno prilika da se, (jer je u sadržajnom tekstu zahtjeva pomenuta i analizirana činjenica, poznata i ovom sudu, da se stavovi iz njegovih brojnih odluka ne poštuju i da se nadalje u službenim aktima i propisima koristi taj termin i njegove izvedenice) konačno stavi tačka na rješavanje ovog pitanja. Stoga se, u skladu sa ranijim utvrđenim stavovima ovog suda, dejstvo ove odluke odnosi na sve zakone i propise važeće na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Po njenoj objavi, eventualni budući zahtjevi u ovom pravcu će biti tretirani kao presuđena stvar, jer se danom objave ove odluke, isti termin po sili Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ne može koristiti. I to je, između ostalog razlog da se ova presuda objavi u službenim glasilima svih kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer se i odnosi na cijelo područje Federacije Bosne i Hercegovine.
Osporavanje ovog termina nije samo teorijsko i/ili lingivističko pitanje.
Ustavni imperativ je član I.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno propisuje da se Federacija Bosne i Hercegovine (u svim njegovim jezičkim varijantama) sastoji od federalnih jedinica-kantona. Kanton ne posjeduje ustavni suverenitet da samostalno mijenja Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno ime federalne jedinice.
Ustavnom sudu Federacije nije nužno skretati pažnju na njegove konačne i obavezujuće odluke. Podsjećamo da je u više presuda ovog suda utvrđivana ustavnost obilježja određenih kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa i korištenje termina „županija“ (Presuda broj: U-7/98 od 7.7.1998. godine, objavljenja u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 34/98; Presuda broj: U-24/98 od 10.11.1998. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“, broj: 3/99, Presuda broj U-25/98 od 10.11.1998. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“, broj: 5/99; Presuda broj: U-12/99 od 29.3.2000. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“, broj: 48/00; Presuda broj U-13/99 od 4.11.1999. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“, broj: 15/00; konačno i Presuda broj U-48/17 od 16.5.2018. godine, objavljena u „Službenim novinama FBIH“, broj: 56/18). U skladu sa odredbama člana 61. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, od 2011. godine, a što je uključivalo preispitivanje izvršenja svih odluka suda donesenih od 2002. godine, pa nadalje, u odnosu na Presudu broj: U-48/17 od 16.5.2018. godine, Ustavni sud Federacije je donio Rješenje o njenom neizvršenju dana 19.11.2019. godine, koje je objavljeno u („Službenim novinama FBIH“, broj: 92/19). O neizvršenju te odluke je obaviješten kako Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, tako i Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine na eventualno dalje postupanje, u okvirima njihove nadležnosti. U svim predmetima je zauzet isti stav, a to je da je, između ostalog, korištenje navedenog termina koji je i ovdje osporavan, u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Nesporno je, dakle i opštepoznato, opšte pravno pravilo koje nije potrebno posebno naglašavati da svi zakoni i propisi moraju biti u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, ovom sudu je poznato da se termin „županija“ i izvedenice iz istog termina koriste i nadalje, pa čak i u zvaničnim dokumentima pojedinih sudova i tužilaštava u Federaciji Bosne i Hercegovine, iako je, primjera radi, i u Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13, 52/14 i 85/21) precizno navedeno da se u ovom entitetu formiraju kantonalni sudovi, uz dodatak mjesta/grada u kojem je sjedište te institucije, u sve tri jezičke varijante. Ne samo to, ovaj termin se koristi u bezbroj propisa, kao i u označavanju, primjera radi, organa policijske strukture, ministarstava, upravnih, školskih institucija itd.
Neupitno je da se odluke Ustavnog suda Federacije koje su konačne i obavezujuće moraju izvršiti bez obzira kada su donesene, ukoliko nisu na propisan način pred samim Ustavnim sudom Federacije preispitivane, što ovdje nije slučaj.
Ustavni sud Federacije smatra, imajući u vidu da je ovakva ustavnopravna situacija i nadalje na snazi još od 1998. godine, pa do danas, da je dijelom i proizvod nerazumijevanja. Naime, uz obrazloženje u navedenim odlukama, nužno je ukazati da ovo nije jezičko pitanje niti je upotreba termina „županija“ i izvedenica iz njega pitanje osporavanja korištenja hrvatskog jezika kao jednog od službenih jezika. Termin „kanton“ nesporno jeste tuđica koja je neprevodiva na bosanski, hrvatski ili srpski jezik. Označavanje federalnih jedinica kao kantoni sa njihovim jasno propisanim nadležnostima je, kao i kompletna organizacija Federacije Bosne i Hercegovine, izraz ustavotvorne volje donosioca Ustava Federacije Bosne i Heregovine. U prilog ovome, Ustavni sud Federacije mora ukazati i da svi koji koriste u zvaničnoj korespodenciji ili službenim obilježjima termin „županija“, smatrajući da time ostvaruju svoje nesumnjivo i ni na koji način, pa ni ovim ustavnosudskim odlukama, osporeno, a neotuđivo pravo na korištenje vlastitog, hrvatskog jezika koje je u službenoj upotrebi u Federaciji Bosne i Hercegovine, očito ne razumiju da je u pravnom smislu hrvatski termin „županija“ drugačijeg značenja. Mogao bi se primjera radi eventualno komparirati sa terminima npr. iz srpskog jezika kao službenog jezika u Federaciji Bosne i Hercegovine „okrug“ i sl. Termin kanton je jedinstven (izuzimamo primjer Švicarske kao države više kantona), i isključivo se koristi u službenim prijevodima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u sve tri jezičke varijante. Očito je da inzistiranje, protivno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, na upotrebi termina „županija“ i njegovih izvedenica dolazi od onih struktura koje nedovoljno razumiju, pa primjera radi, i da je Republika Hrvatska u kojoj je službeni jezik isključivo hrvatski, ustavno organizirana potpuno drugačije od Federacije Bosne i Hercegovine, koja je složen entitet. Termin „županija“ je službeni naziv iz unutrašnje organizacione strukture Republike Hrvatske. U tom kontekstu i u pravnom smislu županije u Republici Hrvatskoj imaju znatno manja i reducirana ovlaštenja u odnosu na kantone u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prije ustavnih izmjena, županije u Republici Hrvatskoj bile su čak definisane kao jedinice lokalne samouprave odredbom člana 131. Ustava Republike Hrvatske, a pandan tome u Federaciji Bosne i Hercegovine su opštine i gradovi. Prema važećem Ustavu Republike Hrvatske (poglavlje VI) definisane su kao jedinice područne/regionalne samouprave. Kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine su pak federalne jedinice koje imaju i vlastite ustave koji, naravno, moraju biti usklađeni sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Šta više, upotreba termina „župnija“ može da se posmatra kao kolokvijalno rečeno, „umanjenje“ nadležnosti federalnih jedinica i njihovo „svođenje“ na nivo lokalne, odnosno regionalne/područne samouprave. To sigurno nije intencija onih koji insistiraju na korištenju ovog termina u službenoj upotrebi. Smatramo da će ovo dodatno objašnjenje djelovati na sve kojima je obaveza sprovoditi odluke ovog suda, da usaglase svoje službeno djelovanje sa jasnim stavovima i izrekom ove presude.
Imajući u vidu naprijed navedeno, riješeno je kao u izreci presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, dr.sc. Boris Barun, Vesna Budimir, Mirko Milićević, prof.dr. Edin Muminović, Branimir Orašanin, Ajša Softić, mr.sc. Alen Taletović i mr. Anja Vuleta Pavelka, sudije Suda.
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s.r.